Dunja Mazzocco Drvar: ‘Mediteransko područje zagrijava se i do 25 posto brže od globalnog prosjeka’

Kad je riječ o globalnom zatopljenju, brojne su studije otkrile da se više od 90 posto znanstvenika koji proučavaju klimu na Zemlji slaže da se planet zagrijava i da su ljudi primarni uzrok tome. Dunja Mazzocco Drvar, magistra meteorologije i oceanografije te direktorica programa zaštite prirode u WWF Adriji, dala nam je svoj stručan osvrt na to.

Posljednjih godina suočeni smo s podacima o enormnom porastu temperatura za ovo doba godine. Je li to početak klimatske katastrofe? Hoće li svaki sljedeći mjesec i godina postajati sve gori?

O globalnom porastu temperatura govorimo zapravo već desetljećima. I ja sama upozoravam na tu činjenicu tijekom gotovo cijele karijere, osobito u posljednjih desetak godina. Međutim, uz sam porast temperature, a koji je pak posljedica porasta koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, u posljednje vrijeme sve češće viđamo različite druge pojavnosti klimatskih promjena pa se javnost sad ipak osvještava. Ne možemo egzaktno reći da će baš svaki mjesec biti sve gori, a osobito ne u svakom pojedinom kutku zemaljske kugle. Tako su, primjerice, kolovoz i općenito ljetna sezona 2023. godine bili daleko najtopliji u znanoj povijesti. Međutim drugi najtopliji bili su oni iz 2016., a treći 2019. godine. Taj porast dakle ipak nije sasvim linearan, nije baš svaka godina toplija od prethodne, ali je zato devet posljednjih godina ujedno bilo devet najtoplijih. S obzirom na to da su atmosfera i more prilično složen sustav, njihovo međudjelovanje daje nam različite klimatske uvjete u različitim dijelovima Zemlje. Mediteransko područje jedna je od globalnih vrućih točaka za koju znamo da se zagrijava i do 25 posto brže od globalnog prosjeka. Trend zatopljenja svakako imamo i nećemo ga uspjeti tako brzo zaustaviti, čak ni kad prestanemo emitirati stakleničke plinove u atmosferu.

Mnogi su osjetili i prosječan porast temperatura u našem moru. Hoće li se trend nastaviti i što to znači za biljni, životinjski svijet i lokalnu mikroklimu?

Uz grijanje atmosfere imamo i grijanje mora, pogotovo manjih mora kao što je naše. Morski bazen, zatvoren dijelom pustinjskim područjima, i pličina mora čine Sredozemlje osjetljivim na ono što se događa u atmosferi. Na vaše pitanje nije lako odgovoriti, jer posljedica je bezbroj i znanstvenici neprestano otkrivaju nove. Mnoge od njih nabrojene su u dokumentu koji je izrađen 2017. godine, a u kojem su istaknuti klimatski rizici za Republiku Hrvatsku u sektorima poljoprivrede, šumarstva, ribarstva, energetike, turizma i sl. Porastom temperature mora ribe migriraju prema hladnijim dijelovima Mediterana, a dijelom i nestaju u južnijim toplim vodama. Neke vrste riba koje su predstavljale značajan udio u ulovu sve su manje dostupne. To se događa s nekoć veoma brojnim stokovima srdele, značajno smanjenima u ovom stoljeću. Pojedine vrste ribe, kao što su trlja i oslić, zbog zagrijavanja migriraju i u dublju vodu. Povišena temperatura vode pospješuje nastanak i širenje postojećih i novih bolesti i time povećava njihovu ranjivost. Kamenice obolijevaju na nekih 26-28 stupnjeva, jer dolazi do naglog razvoja bakterija na visokim temperaturama. To je problem za sve morske organizme, ne samo za školjkaše. Sve češće svjedočimo i cvjetanju mora. Prije se uvijek mislilo da se to javlja samo na sjevernom Jadranu, osobito na zapadnom dijelu Istre, ali danas je cijeli Jadran ugrožen. Stradavaju crveni koralji, spužve, sve vrste koje se ne mogu seliti, koje od toga ne mogu pobjeći. Naši biolozi zabilježili su i izbjeljivanje koralja, za koje smo mislili da se događa samo u tropskim morima. U Sredozemno more useljava se sve više stranih vrsta, a malo-pomalo ulaze i u Jadran. Tako primjerice ovdje već uvelike viđamo strijelku, snažnu, proždrljivu i grabežljivu ribu koju zovu i jadranskom barakudom. Imamo plavog raka, imamo ribu lava, a imat ćemo ih sve više.

Kakva su predviđanja kretanja temperatura u Hrvatskoj do kraja stoljeća? Koje su od naših regija najizloženije promjenama klime i koje ekstreme možemo očekivati?

Prije svega bih se osvrnula na ono što je iza nas. Hrvatska se od druge polovine 20. stoljeća neprestano zagrijava, i to značajno. Trendovi pokazuju da se obalna područja griju za oko 0,3 °C svakih 10 godina, a središnja Hrvatska za čak 0,5 °C po dekadi. Porast temperature najveći je u ljetnoj sezoni. Mjesečna odstupanja od početka 21. stoljeća u velikoj su mjeri pozitivna, rijetko negativna, a kreću se najčešće od 0,5 do dva stupnja, dok je maksimalna anomalija iznosila čak 4,7 °C u siječnju 2007. godine. Ako promatramo Hrvatsku u cjelini, zagrijali smo se u stotinjak godina za oko 1,4 stupnja. Sada se zagrijavanje ubrzava i do sredine stoljeća očekuje se porast za novih 1,5 stupnjeva u istočnim krajevima do 1,7 u gorskima. Najveće zatopljenje očekuje se ljeti, u Dalmaciji i do 2,2 °C, zatim zimi, a najmanje u proljeće.

Ovako napisane iznose temperature možda i ne možete pojmiti i zato mislim da su projekcije toplinskih valova bolji način za prikaz katastrofe koja nam se sprema. Očekuje se naime značajan porast broja toplih dana, i to po osam do 10 dana svakih 10 godina, najviše ljeti i u proljeće. Još ćemo teže proživljavati dulje periode s toplim noćima, na Jadranu i po šest dana više po dekadi. To zapravo znači da ćemo sredinom stoljeća na otocima imati i 40 toplih noći više nego sada, uz obalu 22 do 24. Ako vam kažem da je ljetos Split imao 76 toplih noći, jasno vam je kamo to ide. Hladna razdoblja će se skraćivati, ali to je, i intuitivno i matematički, sasvim jasno.

Na koji način klimatske promjene utječu i na našu svakidašnjicu, a da nismo ni svjesni toga?

Mislim da smo klimatskih promjena sve svjesniji i to prije svega zbog sve učestalijih razornih oluja koje u posljednje vrijeme više ne štede ni naš dio svijeta. Svjesni smo i izostanka snijega i sve učestalijih toplinskih valova. Ujesen, kad lišće na stablima naglo požuti i otpadne, svjesni smo i toplinskog stresa koji trpe biljke iz našeg neposrednog okruženja. Svjesni smo i kad su glavne vijesti poplave ili požari. Međutim ima nekih stvari koje ljudi još uvijek ne povezuju s klimatskim promjenama. Jedan od primjera je recimo groznica Zapadnog Nila, koja se prvi put pojavila kod nas godinu ili dvije prije korone. Čuli smo za nju ponovno kad je odjeknula vijest da je od te zarazne bolesti preminula glumica Mira Furlan. Širenje vektorskih bolesti na područja u kojima nekad nisu postojale jedna je od posljedica klimatskih promjena. Također, ako vidite da je pred ljeto (bilo koje godine) poskupilo voće, najvjerojatniji krivac za to su također klimatske promjene. Sve toplije zime, osobito u veljači, pogodne su za sve raniji početak vegetacijskog razdoblja pa mnoge voćke pupaju ranije nego što smo naviknuli. Svaki, inače posve uobičajen, travanjski mraz zatrt će sve što je do tada propupalo i gubimo i po nekoliko godina uroda jabuka, krušaka, šljiva, već ovisno o tome u kojem dijelu proljeća se pojavio mraz. Primjera je mnogo.

Koliko je već sad ugrožena proizvodnja hrane zbog poplava, suša, visokih temperatura… A voda kao resurs?

Vezano uz hranu iz mora, već sam se donekle dotakla te problematike. Uz zatopljenje, problem za morske organizme predstavlja povećanje saliniteta, smanjenje dostupnosti nitrata, pad proizvodnje klorofila i sve veća kiselost mora. Dodatno, tu je i kemijsko zagađenje. Istraživanja za Mediteran pokazuju da će do sredine stoljeća više od 20 posto danas lovljenih riba nestati, a maksimalna težina smanjit će im se za četiri do 49 posto.

Dostupnost vode u mediteranskom bazenu značajno će se smanjiti, a duljina i ozbiljnost suša značajno će se povećati. Predviđa se da će se potrebe za navodnjavanjem u regiji do kraja stoljeća povećati za četiri do 18 posto samo zbog klimatskih promjena. Naravno, promjene u vodnim režimima predstavljaju prijetnju sigurnosti hrane. U riječnim deltama koje su trenutno od ključne važnosti za poljoprivrednu proizvodnju (naprimjer, delta Nila ili Neretva u Hrvatskoj i BiH), površina dostupna za poljoprivredu smanjuje se zbog porasta razine mora i slijeganja zemljišta. Do 2050. procijenjeno je smanjenje za 40 posto u proizvodnji mahunarki u Egiptu, 12 posto u suncokretu i 14 posto u usjevima gomolja u južnoj Europi. Vinova loza doživljava promjene u životnom ciklusu, zrenje se događa sve ranije, a sve je više izložena vremenskim ekstremima. Nedovoljno dugi hladni periodi utjecat će i na prinose voćaka. Za povrće poput rajčice smanjena dostupnost vode ograničava i prinos.

Mnogi smatraju da ‘slijepe’ zelene politike mogu biti opasne, kao i one koje ne prepoznaju važnost tema vezanih uz klimatske promjene. Kako bi se politika trebala odnositi prema tom problemu?

Mislim da realno imamo puno više tromih politika, onih koje se ne snalaze, koje se nisu na vrijeme pokrenule, nego tih, kako ih zovete, slijepih zelenih politika. Da bismo se izvukli iz situacije u kojoj se sada nalazimo, nije dovoljno samo reciklirati otpad ili proizvoditi struju iz vjetra ili sunca. Moramo promijeniti način na koji iskorištavamo resurse, proizvodimo energiju, u što ulažemo novac, kako se krećemo, stanujemo i hranimo se. Iz svega ovoga je jasno da to znači da moramo potpuno restrukturirati gospodarske sustave i da se problem mora rješavati na najvišoj razini. Drugim riječima, klimatska politika mora se ugraditi u sve resorne politike, održivost mora biti prisutna i u prometu, i u poljoprivredi, industriji, energetici, turizmu, graditeljstvu, upravljanju vodama, otpadom…

Klimatske promjene i prilagodba klimatskim promjenama su kompleksno pitanje koje ne može riješiti samo jedna grana znanosti. Koliko je važno da upravo znanstvenici s različitih područja surađuju na traženju rješenja?

To je jedini mogući način.