Genetska studija otkriva kada su se mačke udomaćile

Nova genetska studija mačaka diljem svijeta pomogla je ispričati priču o tome kako su mačke pripitomili ljudi koji su živjeli u drevnoj Mezopotamiji prije otprilike 10.000 godina.

Bilo je to vrlo zanimljivo vrijeme u ljudskoj povijesti, kada su se populacije prvi put počele pomicati od mobilnog lovačko-sakupljačkog načina života prema naseljima pokretanim stabilnom poljoprivredom. Ovaj revolucionarni pomak prvo se dogodio među ljudima koji su se naselili u dolini popularnog naziva Plodni polumjesec. Radi se o područjima Bliskog istoka oko rijeka Tigris i Eufrat, koja su pružala idealne uvjete za naseljenu poljoprivredu.

To je razdoblje u povijesti također donijelo pojavu toga da ljudi živjeti zajedno s životinjama, među kojima su i mačke. Ključ je bio u činjenici da je poljoprivreda omogućila ljudima da skupe višak hrane. Pojava viška hrane je imala lošu tendenciju privlačenja miševa i štakora. S druge strane, mačke koje jedu glodavce privukle su naselja, gdje su služile kao drevna kontrola štetočina. Očarani njihovom ljupkošću, ljudi su odlučili povesti mačke sa sobom na njihove brojne migracije diljem planeta.

U ovoj novoj studiji znanstvenici sa Sveučilišta Missouri pokušali su razumjeti ovu priču analizirajući 200 različitih genetskih markera mačaka u i oko područja Plodnog polumjeseca, kao i diljem Europe, Azije i Afrike. Pokazalo se da su mačke prvo pripitomljene u Plodnom polumjesecu, kao što se i sumnjalo, prije nego što su migrirale s ljudima po cijelom svijetu. Moglo bi se reći da gdje god smo mi išli, naši mačji prijatelji su nam se pridružili.

Genetska studija također je pokazala da će mačke koje trenutno žive u zapadnoj Europi imati značajne genetske razlike od mačaka koje žive na drugom kraju svijeta, na primjer u jugoistočnoj Aziji.

Međutim, reći da su mačke “pripitomljene” pomalo je pogrešan izraz. Svaki vlasnik mačke može vam reći da ova životinja ne sluša naredbe kao pas. Nadalje, mačke su se genetski značajno manje razlikovale od svojih predaka divljih mačaka nego psi od vukova. Na taj su način znatno “divlje” od psa. Kako kaže autor studije, genetičar Leslie A. Lyons, mačke zapravo možemo nazvati polupripitomljenima, jer kad bismo ih pustili u divljinu, vjerojatno bi i dalje lovile štetočine i mogle preživjeti i pariti se same zbog svog prirodnog ponašanja. 

Također napominje da, za razliku od pasa i drugih pripitomljenih životinja, nismo baš toliko promijenili ponašanje mačaka tijekom procesa pripitomljavanja, tako da se mačke još jednom pokazuju kao posebne životinje.

Brojne prethodne studije proučavale su genetiku mačaka kako bi se vidjelo kako su postigle ovakvu svjetsku dominaciju, došavši do sličnih zaključaka kao i ovo najnovije istraživanje. Međutim, istraživači u novoj studiji idu dalje i tvrde da bi se njihov rad na genetici mačaka mogao koristiti za zaštitu mačaka od genetskih bolesti i nasljednih stanja.

Napominju kako su njihovi napori pomogli u zaustavljanju migracije i prenošenja nasljednih genetskih bolesti diljem svijeta, a jedan primjer je policistična bolest bubrega, jer je 38 posto perzijskih mačaka imalo ovu bolest kada su prvi put pokrenuli genetski test za nju 2004. Sada se taj postotak znatno smanjio zahvaljujući novim znanstvenim naporima, a generalni cilj je iskorijeniti genetske bolesti mačaka u budućnosti.