Imate bicikl u garaži i ne znate što biste s njim? Ugledajte se u ovog zagrebačkog dečka koji je biciklom proputovao pola svijeta!

Tomislav Katalenić, Tomas ili Tom za prijatelje. Kineziolog kojeg, kako roditeljima obećava, od diplome dijeli još svega koji ispit. Pasionirani sportaš koji je nakon veslanja svoj smisao pronašao u, pogađate, bicikliranju.

Upravo je on naš idući protagonist, da ne kažemo promotor zelene revolucije. Još jedan biciklist, reći ćete. Da, još jedan biciklist. Jer ne možemo dovoljno naglasiti koliko je važno krenuti malim koracima. Nitko od nas planet neće spasiti preko noći, ali ako svatko od nas krene od sebe – generacijama koje dolaze u zalog nećemo staviti samo zdraviju budućnost, nego ćemo usput i mi zdraviji dočekati starost.

Ne vjerujete nam? Nema veze, zato je Tomas tu. On će vam, kao stručnjak za zdrav život, vrlo detaljno objasniti koji su benefiti bicikliranja!

Kako bi se ukratko predstavio ljudima?

Rođen sam u Zagrebu, gdje sam i odrastao. Osim u Zagrebu, živio sam i kratko u Luganu (Švicarska), nakon čega sam se vratio u Hrvatsku i nastavio živjeti godinu dana u Rijeci pa zatim jedan kratki period na Lošinju. Posljednje dvije godine živim i radim u Zagrebu. Otkada znam za sebe uvijek sam volio biti aktivan pa sam tako i od malih nogu s prijateljima na kvartu uvijek bio na nekom igralištu ili livadi gdje bi igrali košarku, nogomet, hrvali se u svježe pokošenoj travi, vozili bicikle…

Za vrijeme osnovne škole trenirao sam do viših razreda stolni tenis, a nakon upisa u srednju školu (I. Tehnička škola Tesla) s ekipom iz razreda trenirao sam košarku u KK Medveščak. Poslije srednje škole bio sam kratko na Rudarsko-Geološko-Naftnom fakultetu (RGNF) gdje sam se zaljubio u veslanje (studentski osmerac) i ta druženja, treninzi s kolegama, su mi ostala u prekrasnim sjećanjima. Kako me cijelo vrijeme vukla ljubav prema sportu, tako sam nakon dvije godine studija na RGNF-u odlučio upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu gdje sam dogurao do zadnje godine i slijedom okolnosti još uvijek ostao kao apsolvent (mama i tata obećajem da neće na tome ostati  ).

U međuvremenu sam, naravno, radio i na raznim poslovnima, a svi su većinom bili vezani uz sport i marketing. Posljednje dvije godine radim posao koji je vezan uz vožnju na dva kotača (bicikl) i zapravo mogu reći da radim ono što i volim, a to je bicikl.

Kako si završio na sicu? Jesi li oduvijek volio biciklirati?

Sjećam se da mi je prvi bicikl bio dječji s pomoćnim kotačima. Nakon toga dobio sam od roditelja popularni pony, a kasnije i prvi bmx pa mtb bicikl. Do kraja osnovne škole bicikl sam vozio zapravo najviše ljeti kad smo bili na praznicima. Kasnije kad sam počeo putovati gradom zbog odlaska na poslove koje sam radio preko student servisa počeo sam redovito koristiti bicikl kao prijevozno sredstvo. Kako sam često morao prelaziti grad Zagreb na relaciji Istok-Zapad-Istok, shvatio sam da mi je najbrži način prijevoza upravo bicikl. Vožnja gradom na dva kotača, probijanje kroz gradske gužve, budila je u meni neki poseban osjećaj da sam uvijek htio stići na svaki zeleni semafor prije nego se prebaci na crveno, svaki biciklist koji se vozio ispred mene u mojim očima je bio “vozač” protiv kojeg sam na nekoj “utrci”. Tako je krenula zapravo i priča gdje sam se od dečka koji je vozio bicikl po gradu (kako ne bi čekao tramvaj u kojem je uvijek bilo zagušljivo ili puno ljudi, živcirao zbog vozača u prometu koji „spavaju“ na semaforima i čekanja u prometnim gužvama) našao i u svijetu biciklističkih utrka, a sve je krenulo zahvaljujući bratiću i ekipi iz Jastrebarskog koja je u to vrijeme imala tzv. Jaskansku XC ligu u šumama Gović.

Biciklizam u to vrijeme još nije bio toliko popularan ali pozitivna energija i novo društvo koje sam upoznao, mjesta na koje smo putovali po Hrvatskoj i zbog odlaska na razne rekreativne utrke i utrke za kup Hrvatske vukle su me da se još više posvetim vožnji bicikla ne samo kao prijevozu kroz grad nego i kao sportu te načinu života.

Kako izgleda jedan tvoj tipičan dan?

Ujutro se volim ranije probuditi jer onda imam osjećaj da stignem sve napraviti u danu. Ovisno o godišnjem dobu i poslu koji moram taj dan odraditi, na vožnju znam otići ili ujutro sa svitanjem zore (kasno proljeće / ljeto / rana jesen) ili kasnije poslijepodne nakon što odradim većinu posla i temperatura bude ugodnija za vožnju nego u prvom dijelu dana (kasna jesen / zimski period).

Osim za treninge, bicikl koristim kad god je to moguće i kao prijevozno sredstvo kroz grad. Zbog vožnje bicikla gradom upoznao sam i sam grad puno bolje i naučio neke alternativne puteve koje znam koristiti i kad se vozim autom kako bi skratio put do odredišta ili izbjegao prometne gužve.

Rekao si da si i u svijetu utrka. Zašto?

Prvo što me povuklo u svijet utrka je novo društvo i super ekipa koju sam putem upoznao. Svaka utrka vozi se u nekom novom mjestu pa se tako razlikuje i vrsta podloge, terena na kojoj se utrka vozi. Ako pričamo o mtb utrkama, podloge mogu biti zemljane s kombinacijom korijenja, makadami i bijeli putevi te kamene ili stjenovite podloge. Bez obzira na to što sam u dosadašnjoj biciklističkoj karijeri vozio neke utrke i više puta, staza nikad nije u potpunosti ista jer priroda mijenja izgled podloge iz godinu u godinu (sami organizatori s vremena na vrijeme drugačije trasiraju stazu da vozačima bude zanimljivije), a s većim iskustvom mogu se voziti i brže po istim dionicama koje sam prije prolazio sporije jer me bilo strah da ne padnem ili sam uočio da neki vozači to brže odvoze jer su izabrali bolju putanju od mene.

Isto tako unazad par godina konkurencija na stazi je sve veća i veća, povećava se broj vozača, kako mlađih tako i starijih pa je uvijek prisutna ta intrinzična motivacija koja te tjera da budeš uporan i treniraš kako bi ostao konkurentan na stazi ili popravio svoje vrijeme na istoj stazi u odnosu na sezonu ranije.

Nedavno sam sudjelovao i u utrci “Tour De Marča”. Utrka se održala u organizaciji: Ivice Kostelića, Edija Dadića i Zorana Jelakovića u šumi Marča pokraj Ivanić Grada. U kategoriji ekipa (vozio sam s Marin Deković iz Rijeke) osvojili smo 1. mjesto. Osim toga sudjelovao sam i u zanimljivoj međunardonoj utrci “4 Islands” koja se vozila na našim Kvarnerskim otocima Krk, Rab, Cres i Lošinj. Spomenuta utrka se vozila 5 dana (2 etape na Krku, pa zatim po jedan etapa na Rabu, Cresu i Lošinju) i vozi se u paru. Ja sam vozio u mix ekipi (Rog-Joma & Continental) s vozačicom iz Koprivnice, Kristinom Lukačević, i nakon tjesne borbe od prvog do zadnjeg dana utrku smo završili generalno na 3. mjestu! 

Još jedna zanimljiva stavka iz tvog životopisa je da biciklom zapravo i putuješ. Kako si se na to odlučio prvi put?

Zahvaljujući biciklu odlučio sam se i na neke izazove za koje sam siguran da ih inače ne bi probao i doživio. Tako sam, primjerice, jedan od rijetkih vozača iz Hrvatske i općenito s područja Balkana, koji je imao priliku voziti jednu od najtežih etapnih utrka u svijetu Absa Cape Epic (2012. i 2014.g.).

Utrka se vozi u Južnoafričkoj republici (Western Cape) i traje osam dana. U tih osam dana u prosjeku se vozi oko 800 km i potrebno je savladati visinsku razliku kao da se dva puta penjete na Mt. Everest (16.000 m elevacije). Najveći izazov kod ovakve utrke je sama organizacija (troškovi za utrku te uskladiti trening s ostatkom obaveza koje život nosi). Meni je to ujedno bio prvi put da sam letio avionom i da sam morao paziti i kako ću uzeti sve što mi je potrebno za takvu utrku sa sobom na avion, a da pritom ne prelazim limite koje avio kompanije imaju za svu prtljagu koju smiješ uzeti.

Jednom kad se dođe na utrku, sama vožnja na utrci postaje “lagana” jer u tih osam dana jedino na što moraš misliti je da dovoljno jedeš, završiš etapu i nakon etape napraviš dobar oporavak za sljedeći dan. Te prve godine utrku sam uspješno završio u prvih 100 ekipa (od 600 koliko je maksimalni limit za tu utrku). Drugi odlazak na ovu utrku bio je 2014. kad sam već znao koji su sve izazovi ispred mene i kako se mogu još bolje pripremiti da postignem bolji rezultat međutim situacija se zakomplicirala nakon što sam zbog loših vremenskih uvjeta pokupio neku vrstu bakterije zbog koje sam zbog zdravstvenih razloga bio prisiljen odustati nakon trećeg ili četvrtog dana.

Inače biciklizam kao sport nauči osobu da bude fokusiran, izdržljiv i da bez obzira na prepreke u životu ne odustaje tako lako. Nažalost dogode se situacije poput ove kad je odustajanje neizbježno ali iz svakog tog iskustva mogu reći da sam izašao bolji i iskusniji kao osoba i to je zapravo još jedan dodatan razlog zbog kojeg sam toliko zavolio biciklizam kao sport.

Osim te utrke posjetio sam još i neke od prekrasnih mjesta u Europi. Recimo, Schladming (Austrija) gdje se održava 4-dnevna etapna utrka AlpenTour Trophy koja vozače vodi po prekrasnoj prirodi i brdima Ramsau am Dachstein, Hochwurzen, Hauser Kaibling i na vrh poznatog skijališta Planai (koji je ljeti ujedno i bike park).

Selva Gardena u Dolomitima (Italija) gdje se održava jedan od najtežih jednodnevnih mtb maratona Sellaronda Hero, a staza vozače vodi isto tako prekrasnom prirodom i regijom Val Gardene. Riva del Garda (Italija) mjesto u kojem svi koji su tamo doslovno žive za biciklizam pa ćete tako u tom gradiću naići na jednu od najljepših biciklističkih staza koja vas vodi na krug oko jezera Garda, a svake godine se tamo održava jedan od najvećih biciklističkih festivala pod istim imenom.

Bilo je tu još nekoliko zanimljivih izleta van granica Lijepe naše, ali moram naglasiti da unatoč svom dugogodišnjem iskustvu od preko 10 godina, koliko aktivno vozim bicikl, još nisam uspio proći sve dijelove Hrvatske kako bih uživao i istražio sve cestone i off-road staze koje Hrvatska nudi od Slavonije (koja vjerujte mi nije ravna kako se priča), Sjeverne Hrvatske, Istre i Kvarnera, Gorskog kotara i Like pa do samog juga, Dalmacije i svih naših otoka. Veliku većinu ovih dijelova Hrvatske sam vidio i barem malo upoznao zahvaljujući upravo vožnji bicikla.

Prije dvije godine sam se tako s prijateljem iz Zagreba uputio na utrku koja se vozila na otoku Braču samo smo mi bez obzira na utrku odlučili do Brača ići biciklom u 2 dana (u prosjeku smo dnevno vozili 230 km). Tako prošli smo ceste od Zagreba do Splita i uživali u vožnji kroz pola Hrvatske te vidjeli mjesta i scenarije koje sigurno ne bismo vidjeli i doživjeli da smo išli do Splita autocestom A1.

Koji su ti planovi za budućnost?

U budućnosti se i dalje planiram nastaviti aktivno voziti na biciklu, na prvom mjestu zbog sebe i tog dobrog osjećaja koji vožnja bicikla ostavlja za vrijeme i nakon vožnje, a uz to i dalje imam motivacije trenirati kako bih bio brži, bolji i konkurentniji na utrkama. Također nadam se da ću uspjeti još koji puta posjetiti neke utrke koje se voze na lokacijama poput Afrike, Alpa i Dolomita, te na popis dodati i neku novu destinaciju na kojoj još nisam bio. U međuvremenu planiram i dalje nastaviti otkrivati mjesta u Hrvatskoj gdje još nisam vrtio pedale te uživati u solo vožnji i vožnji s prijateljima.

Zašto bi ljudi trebali češće voziti bicikl?

Na prvom mjestu preporučio bih svima da se češće voze jer će tako sigurno otpustiti stres s kojim se svatko od nas susreće iz dana u dan. Sportska aktivnost dokazano pozitivno utječe na sve segmente naših života, a bicikl kao sportska aktivnost je pogodna za dijete od par godina života pa do osoba u kasnijoj životnoj dobi. Također svima koji se muče s pretilošću preporučujem vožnju bicikla jer nisu bez razloga upravo biciklisti jedni od najmršavijih i najvitalnijih sportaša, a uz to zbog svoje pretjerane težine osobe ne moraju strahovati od povrede zglobova jer upravo je vožnja bicikla jedan od prvih načina oporavka kod osoba koje su doživjele ozljedu koljena.

Također svima koji poput mene žive u većem gradu bicikl će omogućiti brže putovanje kroz grad bez obzira kamo se uputili, a uz to takvo putovanje će biti manje stresno, korisno za zdravlje i kondiciju te neće zagađivati okoliš koji ionako već doživljava opasne klimatske promjene.

Kako ćete više voziti bicikl bit ćete u boljoj kondiciji i to ne samo na biciklu nego općenito u životu jer će vam se povećati radni kapacitet kako na poslu tako i u privatnom životu.

Vožnja biciklom pozitivno utječe i na prehrambene navike jer će vas potaknuti da pazite na kvalitetu hranu koju unosite, a to opet utječe pozitivno na vaše zdravlje i doprinosi jačem imunološkom sustavu. Ako pak niste karakter koji će pripaziti na kvalitetu i količinu hrane koju unosite bar ćete taj unos hrane onda djelomično i kalorijski potrošiti vožnjom na biciklu. Vožnja biciklom odvest će vas na mjesta koja zasigurno ne biste vidjeli pješice ili s autom.

Vjerojatno bih mogao još navesti hrpu razloga ali ovo su neki koje bi posebno naglasio i za koje sam siguran da ljudi koji se voze biciklom i sami prepoznaju, a oni koji se još ne voze mogu uzeti kao motiv da krenu voziti bicikl.

Što misliš o električnim biciklima?

Mislim da je to jedan od najboljih izuma nakon izuma samog bicikla  S obzirom na to da u posljednjih nekoliko godina i sam radim u biciklističkoj industriji upoznat sam s problemom pogleda ljudi koji ne percipiraju dobro sam pogled na značenje električni bicikl. Električni bicikl nije moped koji ima magični gumbić koji će vozač stisnuti i tako će se samo voziti na biciklu bez okretaja pedala. Riječ koju još koristimo za el. bicikl je “pedelec”. To je naziv koji se koristi upravo iz razloga jer jedina razlika u vožnji klasičnog bicikla i el. bicikla je što e-bike ima bateriju i motor koja vozaču ASISTIRA u vožnji – to znači da vozač i dalje mora okretati pedale ali prilikom okretanja pedala u vožnji mi pomaže motor. Za koga je to korisno? Upravo za vozače koji nemaju dovoljno vremena trenirati kako bi mogli bez velikog fizičkog napora savladati uspone (bilo da su to kratki strmi usponi ili dugi usponi), za vozače koji žele koristiti bicikl kao prijevozno sredstvo i žele da im vožnja bude lakša i brža, za vozače koji imaju prijašnje iskustvo u vožnji bicikla ali zbog poslovnog i obiteljskog života ostane možda 1-2 dana u tjednu kad mogu stići voziti bicikl pa žele te dane max iskoristiti, za vozače koji imaju prekomjernu tjelesnu težinu pa im asistencija motora pomaže da lakše voze bicikl bez obzira na nagib terena. Također sigurno među vama ima i onih čiji prijatelji voze već dugo bicikl pa vas vuče da im se pridružite na vožnjama ali vas muči pomisao na njihov tempo koji ne biste mogli pratiti pa vam upravo e-bike ovdje može itekako pomoći. Neki od vas imaju doma partnera ili partnericu koji ne mogu pratiti vaš tempo vožnje, a željeli bi iskoristiti zajedničko vrijeme upravo vožnjom bicikla – opet e-bike spašava stvar (ili brak  ).

U svakom slučaju big YES s moje strane za električne bicikle i samo napomena svim vozačima i vozačicama koji uživaju u vožnji bicikla na bilo koji način da uvijek razmišljaju o svojoj sigurnosti i ne podcjenjuju nošenje kacige kako god im se to možda “smiješno” činilo. Iz iskustva znam da se nezgoda dogodi kad to najmanje očekujemo, a zbog toga i postoji izreka “kacigu glavu čuva”.