Gradovi, bez obzira na geografsku lokaciju, imaju niz zajedničkih obilježja: višu temperaturu (efekt urbanog toplinskog otoka), buku, svjetlosno onečišćenje i stalnu prisutnost ljudi. Upravo ti uvjeti oblikuju ponašanje životinja. Mnoge urbane vrste brzo uče da su ljudi izvor hrane i da im ne predstavljaju izravnu prijetnju, zbog čega gube prirodni strah. Posljedično preživljavaju i razmnožavaju se jedinke koje su hrabrije i prilagodljivije, što s vremenom dovodi do evolucijskih promjena.

Takav proces selekcije vidljiv je i u komunikaciji. Urbane ptice, primjerice, često pjevaju glasnije, ranije ujutro ili na višim frekvencijama da bi nadjačale prometnu buku. Time različite vrste u različitim gradovima počinju zvučati sve sličnije. Slični obrasci pojavljuju se i u ponašanju: životinje uče jedne od drugih kako iskoristiti ljudske resurse, a primjeri uključuju kakadue koji otvaraju kante za smeće ili rakune koji nadmudruju sustave zaštite otpada.

Istovremeno urbani okoliš mijenja i način na koji životinje žive. Umjesto raznolikih izvora hrane, mnoge se vrste oslanjaju na otpad ili lako dostupne ljudske ostatke hrane, što može dovesti do nutritivno lošije prehrane. Građevine poput mostova i zgrada zamjenjuju im prirodna staništa, a prometnice mijenjaju obrasce kretanja.

Gubitak bihevioralne raznolikosti ima ozbiljne posljedice. Na genetskoj razini manja raznolikost znači slabiju sposobnost prilagodbe budućim promjenama okoliša. Primjerice, urbani uvjeti mogu potaknuti ranije razmnožavanje zbog viših temperatura, ali ako populacija izgubi varijabilnost, smanjuje se njezina otpornost na nove izazove.

Također dolazi do češćih sukoba između ljudi i životinja: više prometnih nesreća, ugriza, materijalne štete i prijenosa bolesti. Takvi konflikti štete i ljudima i životinjama te stvaraju dodatne troškove društvu.

S aspekta očuvanja prirode, homogenizacija je osobito problematična jer smanjuje otpornost vrsta i otežava njihovo ponovno uvođenje u prirodna staništa. Osim toga, nestaju lokalno naučena ponašanja poput migracijskih ruta, specifičnih tehnika traženja hrane ili čak ‘dijalekata’ u pjevu ptica.

Na kraju, životinje u gradovima poput Los Angelesa, Lime, Lagosa i Lahorea sve više nalikuju jedne drugima u ponašanju, unatoč različitim ekosustavima i evolucijskoj povijesti. Razumijevanje ovog procesa ključno je za planiranje gradova i razvoj strategija koje omogućuju suživot ljudi i divljih životinja uz očuvanje njihove biološke i ponašajne raznolikosti, piše Science Alert.

Objava Divlje životinje sve se više privikavaju na gradove. Evo zašto je to problematično pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Na otoku nema rijeka ni izvora, a situacija nije puno bolja ni što se tiče oborina, pa bi većina životinjskih vrsta na takvom mjestu vrlo brzo uginula. Međutim ove koze ostale su zdrave, a čak su i okotile blizance. Pritom nikad nisu viđene kako piju vodu.

Bez kapi vode i bez objašnjenja

Prošle godine brazilski Institut Chico Mendes za očuvanje bioraznolikosti (ICMBio) planirao je premjestiti 27 koza s otoka da bi se zaštitio lokalni ekosustav jer je njihova prisutnost ugrožavala endemske biljne vrste i staništa najmanje sedam vrsta morskih ptica. Znanstvenici su stoga odlučili pomnije istražiti koze, pisao je Vice.

‘Vjerujemo da su razvile jedinstvene sposobnosti preživljavanja’, rekao je Erismar Rocha, voditelj Nacionalnog morskog parka Abrolhos. Upozorio je i da bi, bez kontrole populacije, koze s vremenom iscrpile sve resurse na otoku, što bi dovelo i do njihova nestanka.

No i dalje ostaje pitanje kako su uspjele opstati u takvim uvjetima.

Kako su uopće preživjele?

Jedna od teorija je da su se možda prilagodile konzumaciji morske vode, što većina sisavaca ne može postići bez ozbiljnih posljedica poput dehidracije. Drugi vjeruju da svu potrebnu tekućinu dobivaju iz biljke koja prevladava na otoku i zadržava velike količine vlage, a riječ je o jestivoj biljci koja raste i na Mediteranu – tuštu ili portulaku.

Spomenuti slučaj ima i šire znanstveno značenje. Istraživači vjeruju da bi ove koze mogle ponuditi uvid u to kako se životinje prilagođavaju ekstremnoj suši, što postaje sve važnije u kontekstu klimatskih promjena i širenja sušnih područja.

Brazilski znanstvenici planiraju detaljno proučiti njihovu fiziologiju, ponašanje i mikrobiom probavnog sustava kako bi otkrili što im je omogućilo takvu izdržljivost. Otvara se i pitanje može li se na temelju tih saznanja razviti otpornije pasmine stoke za područja pogođena sušom.

Objava Iznenadile znanstvenike: Ove ‘magične’ koze već 200 godina preživljavaju bez kapi vode pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Izvršni direktor OpenAI-ja Sam Altman priznao je kako sve to povećava operativne troškove na razini milijardi upita.

No, pretjerano je tvrditi kako pristojno postupanje s ChatGPT-om dolazi sa značajnim ekološkim troškovima. Učinak nekoliko dodatnih riječi zanemariv je u usporedbi s energijom potrebnom za rad temeljne infrastrukture podatkovnog centra.

Važnije je razumjeti zašto se ta ideja uporno iznova pojavljuje. Ljudi AI ne doživljavaju toliko apstraktno koliko se možda čini. Taj instinkt vrijedi shvatiti ozbiljno.

Otisak koji se širi

Umjetna inteligencija ovisi o velikim podatkovnim centrima izgrađenim oko računalne infrastrukture visoke gustoće. Ovi objekti troše znatnu količinu električne energije, zahtijevaju kontinuirano hlađenje i ugrađeni su u šire sustave opskrbe energijom, vode i korištenja zemljišta.

Kako se upotreba AI-ja širi, tako se širi i otisak koji ostavljaju na okoliš. No, problem nije kako su formulirani pojedinačni upiti, već koliko se često i intenzivno te sustave koristi.

Zašto svaki upit umjetne inteligencije nosi energetski trošak?

Strukturna razlika između umjetne inteligencije i većine poznatih digitalnih usluga pomaže objasniti zašto je to važno. Kada se otvori dokument ili radi prijenos pohranjenog videozapisa, glavni energetski trošak već je nastao. Sustav uglavnom dohvaća postojeće podatke.

Nasuprot tome, svaki upit modelu umjetne inteligencije sa sobom nosi novo izračunavanje kako bi odgovor mogao biti generiran. U tehničkom smislu, svaki upit pokreće novo ‘zaključivanje’ – potpuni računalni prolaz kroz model – i taj energetski trošak nastaje svaki put.

Zato se umjetna inteligencija ponaša manje kao konvencionalni softver, a više kao infrastruktura. Korištenje se izravno prevodi u potražnju za energijom.

Potražnja više nije marginalna

Opseg te potražnje više nije marginalan. Istraživanje objavljeno u časopisu Science procjenjuje kako podatkovni centri već čine značajan udio globalne potrošnje električne energije, a potražnja brzo raste kako raste radno opterećenje umjetne inteligencije.

Međunarodna agencija za energiju upozorila je kako bi se potražnja za električnom energijom iz podatkovnih centara mogla udvostručiti do kraja desetljeća pod trenutnim putanjama rasta.

Električna energija je samo jedan dio slike. Podatkovni centri također zahtijevaju velike količine vode za hlađenje, a njihova izgradnja i rad uključuju zemljište, materijale i dugotrajnu imovinu. Te se utjecaje osjeća lokalno, čak i kada su pružene usluge globalne.

Skriveni utjecaj umjetne inteligencije na okoliš

Novi Zeland nudi jasnu ilustraciju. Visok udio obnovljive električne energije čini ga privlačnim za operatere podatkovnih centara, ali to ne znači kako nova potražnja nije bez utjecaja na okoliš. Veliki podatkovni centri mogu značajno opteretiti lokalne mreže, a tvrdnje o obnovljivoj opskrbi ne odgovaraju uvijek dodavanju nove proizvodnje.

Električna energija koju se koristi za rad poslužitelja je energija koja nije dostupna za druge namjene, posebno u sušnim godinama kada je proizvodnja hidroenergije ograničena. Promatrano kroz prizmu sustava, umjetna inteligencija uvodi novo metaboličko opterećenje u regije koje su već pod pritiskom klimatskih promjena, rasta stanovništva i konkurentske potražnje za resursima.

Energija, voda, zemljište i infrastruktura usko su povezani. Promjene u jednom dijelu sustava šire se kroz ostatak. To je važno za prilagodbu klimi i dugoročno planiranje. Velik dio rada na prilagodbi usmjeren je na zemljište i infrastrukturu: upravljanje rizikom od poplava, zaštita kvalitete vode, održavanje pouzdane opskrbe energijom i projektiranje otpornih naselja.

Ipak, infrastrukturu umjetne inteligencije često se planira i procjenjuje zasebno, kao da je riječ samo o digitalnoj usluzi, a ne o trajnoj fizičkoj prisutnosti s kontinuiranim zahtjevima za resursima.

Zašto je mit važan?

Iz perspektive sustava, novi pritisci se ne akumuliraju jednostavno. Oni mogu potaknuti reorganizaciju. U nekim slučajevima, ta reorganizacija stvara koherentnije i otpornije aranžmane. U drugima pojačava postojeće ranjivosti. Koji će ishod prevladati uvelike ovisi o tome je li pritisak rano prepoznat i uključen u dizajn sustava ili mu se dopušta nekontrolirana gradnja.

U tom pogledu rasprava o utjecaju umjetne inteligencije na okoliš mora sazrijeti. Fokusiranje na male promjene u ponašanju, poput načina na koji se formuliraju upute, odvraća pažnju od stvarnih strukturnih problema.

Važnija pitanja tiču ​​se kako je infrastruktura umjetne inteligencije integrirana u energetsko planiranje, kako se upravlja njezinom potrošnjom vode, kako njezina lokacija djeluje s prioritetima korištenja zemljišta i kako njezina potražnja konkurira drugim društvenim potrebama.

Ništa od ovoga ne podrazumijeva kako umjetnu inteligenciju treba odbaciti. Kao i svaka infrastruktura, nosi troškove, ali i koristi. Tretiranje umjetne inteligencije kao nematerijalnog softvera prikriva te troškove. Tretiranje toga kao dijela fizičkih sustava kojima već upravljamo dovodi ih u prvi plan.

Popularnost mita o ljubaznosti s umjetnom inteligencijom stoga je manje pogreška, a više signal. Ljudi osjećaju kako umjetna inteligencija ostavlja trag, čak i ako se jezik kojim bi se to opisalo još razvija. Ozbiljno shvaćanje tog signala otvara vrata utemeljenijem razgovoru o tome kako se umjetna inteligencija uklapa u krajolike, energetske sustave i društva koja već plove granicama prilagodbe, piše Independent.

Objava Što za okoliš znači kada ChatGPT-ju napišemo ‘molim te’ i ‘hvala’ pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Copernicus ističe da se trend ekstremno visokih temperatura nastavlja. Najtopliji ožujak u povijesti zabilježen je 2024. godine.

U Europi je evidentirano posebno snažno zagrijavanje s prosječnim temperaturama od 5,88 stupnjeva, odnosno 2,27 stupnjeva iznad početne vrijednosti od 1991. do 2020. Dok je veći dio kontinenta bio suši od prosjeka, obilne kiše rezultirale su poplavama u dijelovima Sredozemlja i Skandinavije.

Na Arktiku je u ožujku zabilježena rekordno niska površina morskog leda – 5,7 posto ispod prosjeka, što je najniža ikada dosad zabilježena površina za taj mjesec, izvijestio je Copernicus, a prenosi dpa.

Globalne temperature površine mora u prosjeku su iznosile 20,97 stupnjeva, što je druga najviša razina dosad evidentirana u mjesecu ožujku. Uvjeti su se oštro razlikovali među regijama, s produljenim toplinskim valom na zapadu Sjedinjenih Država, dok su stanovnici Aljaske, Kanade i sjeverozapadnog Sibiar doživjeli neuobičajeno hladno vrijeme.

Direktor Copernicusa Carlo Buontempo rekao je da navedeni brojevi zajedno odražavaju klimatski sustav koji je pod stalnim i ubrzavajućim pritiskom.

Copernicusova služba za klimatske promjene redovito objavljuje podatke o globalnim površinskim temperaturama, morskom ledu i oborinama na temelju računalno generiranih analiza koje uključuju milijarde mjerenja putem satelita, brodova, zrakoplova i meteoroloških postaja širom svijeta.

Objava Copernicus: Ožujak u Europi bio je drugi najtopliji u povijesti mjerenja pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Tijekom zime šišmiši hiberniraju i ako ih se uznemiri – mogu uginuti. Kako im nestaju prirodna mjesta za hibernaciju, sele se u gradove, gdje ih pak ugrožavaju ratna razaranja. Doda li se tome podatak da se šišmiši razmnožavaju izuzetno sporo i imaju tek jednog ili dva potomka godišnje, jasno je da se ugrožene populacije vrlo sporo obnavljaju.

U pomoć su im priskočili ljudi. Između bombardiranja, nestanaka struje i niskih zimskih temperatura, volonteri iz ukrajinskog Centra za rehabilitaciju šišmiša spašavaju ih od sigurne smrti.

Stotine njih, od kojih su mnogi spašeni iz ratom razorenih područja na istoku zemlje, pušteni su u prirodu u sklopu brojnih događaja diljem Ukrajine.

Tisuće ljudi okupile su se kako bi promatrali puštanje šišmiša i tako barem na koji trenutak zaboravili na svakodnevne brige. Neki su imali priliku i nahraniti ih crvima brašnarima prije nego što su ih pustili da nađu novi dom i krenu u novi život.

‘Život ide dalje unatoč ratu. Rat je trenutačno glavna stvar, ali mora postojati i nešto drugo’, istaknuo je Oleksej Beliajev, 54-godišnji stanovnik Kijeva koji je s obitelji prisustvovao puštanju šišmiša na slobodu u tom gradu, a prenosi Euronews.

Kako ističu iz Centra za rehabilitaciju šišmiša, Ukrajina se nalazi na važnoj istočnoeuropskoj migracijskoj ruti za njih. Njihovi napori dosad su spasili više od 30 tisuća šišmiša, od čega čak četiri tisuće samo prošle zime.

‘Radimo ono što najbolje znamo… Ako prestanemo s onim što radimo, tisuće šišmiša će uginuti’, zaključuju.

Objava Između sirena i bombardiranja spašavaju šišmiše od izumiranja pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Znanstvenici su svoje zaključke temeljili na analizi ‘kapaciteta nosivosti’, odnosno broju jedinki neke vrste koje mogu dugoročno preživjeti na temelju dostupnih resursa i brzine kojom se ti resursi obnavljaju.

Ljudi već godinama pomiču granice tog kapaciteta zahvaljujući brojnim tehnološkim rješenjima kojima se prevladavaju prirodna ograničenja obnavljanja resursa. To je osobito vidljivo prilikom zamjene korištenja fosilnih goriva onima iz obnovljivih izvora. No Zemlja s današnjih otprilike 8,3 milijarde stanovnika došla je do svojih granica.

Profesor globalne ekologije Corey Bradshaw i njegov tim u svojoj su studiji iznijeli procjenu ljudskog kapaciteta nosivosti, temeljenu na modelima ekološkog rasta, kako bi pratili promjene u veličini populacije i stopama rasta u posljednja dva stoljeća. Kako globalno, tako i regionalno.

Ističu razliku između maksimalnog kapaciteta nosivosti (teoretske, apsolutne granice, bez obzira na to koliko gladi, bolesti i rata dolaze s njom) i optimalnog kapaciteta nosivosti (održiva veličina populacije i minimalni životni standard). ‘Zemlja ne može pratiti način na koji koristimo resurse. Ne može podržati čak ni današnju potražnju bez većih promjena’, upozorava Bradshaw u objavi za medije i dodaje da se planet opterećuje više nego što može podnijeti.

Ako se nastave trenutačni trendovi, dodaje, globalna populacija dosegnut će vrhunac vjerojatno do kraja 2060-ih ili 2070-ih godina, kad bi na Zemlji moglo biti između 11,7 i 12,4 milijarde ljudi. Upravo je 12 milijardi ljudi maksimalno procijenjen kapacitet nosivosti, ali to je, ističu znanstvenici, daleko od optimuma po trenutačnim razinama potrošnje resursa. Promatramo li tu varijablu, optimalni kapacitet nosivosti, po trenutačnim razinama potrošnje resursa, iznosio bi samo 2,5 milijardi ljudi. Podsjetimo, procjenjuje se da trenutačno na svijetu živi 8,3 milijarde ljudi.

Studija naglašava da se varijacije u globalnim temperaturnim anomalijama, ekološkom otisku i ukupnim emisijama mogu objasniti povećanjem potrošnje (resursa) po glavi stanovnika, a ne samo povećanjem broja stanovnika.

‘Sustavi za održavanje života na planetu već su pod pritiskom i bez brzih promjena u načinu na koji koristimo energiju, tlo i hranu, milijarde ljudi suočit će se sa sve većom nestabilnošću’, upozorava Bradshaw. No nije sve baš tako crno kako bi se moglo činiti. ‘Prozor za djelovanje se sužava, ali značajna promjena je i dalje moguća‘, ističe Bradshaw i dodaje: ‘Manje populacije s nižom potrošnjom stvaraju bolje rezultate i za ljude i za planet.’

U prijevodu, želimo li da i u budućnosti Zemlja bude ugodno mjesto za život, bit će potrebne velike promjene sociokulturnih praksi korištenja zemlje, vode, energije, bioraznolikosti i drugih resursa. ‘Odluke koje donesemo u nadolazećim desetljećima odredit će dobrobit budućih generacija i otpornost prirodnog svijeta koji podržava sav život’, zaključio je profesor Bradshaw.

Objava Koliko ljudi Zemlja može podnijeti? Istraživanje donosi zabrinjavajuće odgovore pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Novo istraživanje, koje je vodio King-Fai Li sa Sveučilišta Kalifornije u Riversideu, potvrdilo je da su kineski napori u ozelenjivanju dijelova ove goleme, oko 25 milijuna godina stare pustinje bili učinkoviti. Li i njegovi suradnici koristili su dugogodišnje podatke prikupljene putem NASA-inih satelita, uključujući Orbiting Carbon Observatory i senzore MODIS kako bi pratili koncentracije ugljikova dioksida i širenje vegetacije.

Kako ističe Li, nova vegetacija ne nalikuje tropskim šumama poput Amazone ili one u Kongu, već se često radi o grmlju sličnom mediteranskim ili kalifornijskim ekosustavima. Ipak, ključna je činjenica da ta vegetacija kontinuirano apsorbira CO₂, što se može precizno izmjeriti iz svemira.

Kineski projekt ozelenjivanja započeo je još 1978. godine s primarnim ciljem zaustavljanja širenja pustinje stvaranjem zaštitnog pojasa vegetacije. Taj pojas koristi prirodne izvore vode, poput otapanja snijega s planina Kunlun, kako bi se održao u sušnim uvjetima, a dodatni ciljevi uključivali su poboljšanje poljoprivrede i stabilizaciju društvenih prilika u regiji.

Projekt se kasnije proširio na sadnju uz autocestu kroz pustinju Tarim, kao dio šire inicijative Three-North Shelterbelt Program, a ona bi trebala trajati do 2050. godine. Cilj je povećati šumski pokrov na sjeveru Kine i doprinijeti globalnim klimatskim inicijativama.

Analiza podataka pokazala je da tijekom vlažnijeg razdoblja od srpnja do rujna vegetacija u regiji redovito smanjuje koncentraciju CO₂ za oko tri dijela na milijun (ppm) u odnosu na sušnu sezonu. Kada bi cijela pustinja bila prekrivena šumom, mogla bi apsorbirati oko 60 milijuna tona ugljika godišnje, što je značajno, ali i dalje mali dio globalnih emisija koje dosežu oko 40 milijardi tona godišnje.

Osim smanjenja CO₂, projekt je donio dodatne koristi: smanjena je erozija tla, ublažene su pješčane oluje i zaštićena su lokalna poljoprivredna područja. Istraživači smatraju da bi Taklamakan mogao poslužiti kao model za klimatske projekte u drugim ekstremno sušnim regijama.

Za razliku od nekih drugih inicijativa, poput Great Green Walla u Africi, koja je naišla na brojne prepreke, kineski projekt pokazuje koliko su dugoročno planiranje i stabilna podrška ključni za uspjeh, piše Gizmodo. Zaključno, istraživanje sugerira da čak i najnegostoljubivija područja na Zemlji nisu izgubljena. Uz odgovarajuće strategije i strpljenje, moguće je obnoviti ekosustave i istovremeno doprinijeti borbi protiv klimatskih promjena.

Objava Kina pokušava pošumiti ogromnu pustinju. Izgleda da joj to polazi za rukom pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Uvrštenje SeaCrasa među svega nekoliko istaknutih primjera predstavlja značajno međunarodno priznanje za razvoj tehnologije u Hrvatskoj, ali ima i dodatnu nacionalnu važnost. Njihovi alati podržavaju realizaciju Nacionalnog plana obnove prirode, kojim će se na razini Republike Hrvatske implementirati europski Zakon o obnovi prirode donesen 2024. godine.

Tim su zakonom države članice preuzele obvezu obnove najmanje 20 posto kopnenih i morskih područja do 2030. godine, kao i svih degradiranih ekosustava do sredine stoljeća, čime ovakve tehnologije postaju ne samo korisne, već i nužne za učinkovitu, mjerljivu i operativno provedivu realizaciju zadanih ciljeva.

SeaCras – satelitska tehnologija i umjetna inteligencija u službi zaštite mora

SeaCras razvija napredna rješenja za praćenje stanja mora koristeći satelitske podatke visoke rezolucije u kombinaciji s umjetnom inteligencijom. Njihova tehnologija omogućuje pravovremeno uočavanje onečišćenja, analizu mogućih izvora zagađenja, praćenje sidrenja i pomorskog prometa te procjenu ekoloških rizika, čime doprinosi održivom upravljanju obalnim i morskim prostorom – području od iznimne važnosti za Hrvatsku, ali i širu mediteransku regiju. Svjetski ekonomski forum prepoznao je pozitivne regionalne učinke koji proizlaze iz implementacije SeaCrasove tehnologije te ih uvrstio u godišnje izvješće.

UpLink je inovacijska platforma Svjetskog ekonomskog foruma, pokrenuta 2020. godine s ciljem da pomogne pretvoriti inovativne ideje u stvaran i mjerljiv učinak. Uz podršku Deloittea i Salesforcea te široke mreže partnera iz javnog i privatnog sektora, UpLink povezuje poduzetnike s ključnim resursima – kapitalom, partnerstvima, znanjem i tržištem – kako bi njihova rješenja mogla rasti, razvijati se i primjenjivati na globalnoj razini.

Prema navedenom godišnjem izvješću, mjerljivi rezultati UpLink mreže uključuju zaštitu 127 milijuna hektara kopnenih i morskih područja, podršku za 37.000 ljudi u prilagodbi klimatskim promjenama, obradu 4,3 milijarde litara otpadnih voda, smanjenje 167.000 tona emisija CO₂ te prikupljanje ili smanjenje 327.000 tona otpada.

SeaCras je dio portfelja Svjetskog gospodarskog foruma od 2024. godine, kada je uvršten među vodeće svjetske inovatore u području održive plave ekonomije u sklopu inicijative Regenerative Blue Economy Challenge. U konkurenciji više od 200 prijavljenih tvrtki koje su prošle u uži izbor, prepoznati su kao jedan od pet najperspektivnijih i najinovativnijih aktera, zahvaljujući svom rješenju Coastal Intelligence.

Tvrtku je 2019. godine osnovao tim mladih znanstvenika, a od tada kontinuirano grade međunarodnu prisutnost. Osim prepoznavanja od strane Svjetskog gospodarskog foruma, SeaCras je dodatno pozicioniran i na razini Europske unije kao inovator u području plave ekonomije i zaštite okoliša.

Njihova međunarodna vidljivost ove je godine dodatno ojačana uvrštenjem među ‘Technology to Watch’ u izvješću The Next Wave of Blue Growth – Investor Report 2026, koje je objavila Europska Komisija (Directorate-General for Maritime Affairs and Fisheries). Istaknuti su u više ključnih područja: primjeni umjetne inteligencije za analizu stanja mora, razvoju tehnologija dvojne namjene relevantnih za pomorsku sigurnost te integraciji svemirskih i satelitskih tehnologija u sustave nadzora mora i oceana.

SeaCras je također prepoznat kao jedan od ključnih dionika u području praćenja i očuvanja morskih ekosustava te je uključen u mrežu inicijative UN Global Compact, kao i mrežu partnera Međunarodnog instituta za klimatske aktivnosti. Surađuju s nizom domaćih javnih i znanstvenih institucija, uključujući Institut za vode, Hrvatski zavod za javno zdravstvo i Institut Ruđer Bošković.

U suradnji s Institutom Ruđer Bošković nedavno je objavljen znanstveni rad u uglednom časopisu Scientific Reports (Springer Nature), koji analizira pojačano cvjetanje mora u sjevernom Jadranu tijekom 2024. godine. Ta suradnja se nastavlja kroz daljnja istraživanja i razvoj sustava za praćenje promjena u stanju i zdravlju morskog okoliša.

Objava Veliko priznanje: Hrvatski SeaCras u elitnom društvu 11 tvrtki koje spašavaju oceane pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Kako navode u studiji objavljenoj u časopisu Science Advances, uzeli su gene iz tih organizama koji su odgovorni za stvaranje pet prirodnih psihodelika (psilocina i psilocibina pronađenih u gljivama, DMT-a iz biljaka te bufotenina i 5-metoksi-DMT-a) i unijeli ih u običnu biljku duhana, koja je potom počela proizvoditi tih pet psihodelika istovremeno.

I prije nego što pomislite kako znanstvenici podržavaju drogiranje, cilj im je zapravo plemenit. Znanstvenici sve češće istražuju psihodelike kao potencijalne lijekove za bolesti poput depresije, anksioznosti i PTSPT-a. U tom svjetlu, ova nova biljka mogla bi im pomoći da proizvode psihodelične supstance za daljnja istraživanja.

“Naša strategija uspostavila je heterologni biljni sustav za proizvodnju pet istaknutih terapeutski vrijednih spojeva, njihovih derivata i neprirodnih biljnih analoga, čime smo dobili početnu točku za njihovu proizvodnju u biljkama”, ističu istraživači sa Weizmannovog Instituta za znanost u Izraelu.

Ranije studije pokazale su da triptaminski psihodelici (spojevi koji uključuju psilocin, psilocibin i brojne dimetiltriptaminske spojeve) mogu predstavljati neiskorišten resurs kad je riječ o liječenju mentalnog zdravlja.

“Naime, tradicionalno opskrba psihodelicima ovisi o prirodnim proizvođačima, uglavnom biljkama, gljivama i žabi Sonorske pustinje”, pišu istraživači i dodaju kako prikupljanje psihodelika iz prirodnih izvora uzrokuje ekološku i etičku zabrinutost zbog ugrožavanja biljaka i životinja u njihovom prirodnom staništu.

Znastvenice Paula Berman i Janka Höfer sa svojim su timom identificirale ključne gene u dvijema biljkama (Psychotria viridis i Acacia acuminata), koji su odgovorni za stvaranje dimetiltriptaminskih spojeva te utvrdile ključne kemijske spojeve koji su uključeni u njihovo stvaranje.

Potom su kombinirale te gene i kemijske spojeve u psihodeličnim gljivama i trskim krastačama, dodale enzime iz riže i potočarke te sve zajedno ubacile među gene obične biljke duhana.

Tim je pomno pratio rast ove superbiljke i razine psihodelika koje proizvodi. Modificirana biljka duhana uspjela je proizvesti svih pet psihodelika istovremeno, neke u većim, neke u manjim količinama. Važno je da su proizvedene količine pokazale kako je uz malo dorade moguće koristiti ovakav sustav za buduću proizvodnju psihodelika za istraživačke svrhe.

Dodatnim igranjem s genima Berman, Höfer i njihov tim uspjeli su proizvesti modificirane verzije spojeva koji se ne pojavljuju u prirodi, a koji bi također mogli biti korisni u terapijske svrhe. Ističu kako bi se dodatnim promjenama cijeli sustav mogao optimizirati prema točnim specifikacijama određenog istraživanja ili stvoriti nove spojeve koji bi bili specifični za terapeutsku primjenu.

Objava Ovo će vas iznenaditi: Znate li što je zajedničko biljkama, gljivama i žabama? pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

‘Rođen sam na selu. Tada moja obitelj nije imala novca pa sam noću mogao jedino ležati u visećoj mreži u djedovom bambusovu gaju kako bih se rashladio. Krijesnice su mi često slijetale na ruke’, prisjetio se dr. Li Renhan, osnivač biotehnološke tvrtke Magicpen Bio i doktor znanosti s Kineskog poljoprivrednog sveučilišta.

Poput flore iz filma Avatar

Godinama kasnije, tijekom studija genetskog inženjeringa, Li je počeo istraživati mogu li se isti biološki mehanizmi prenijeti na biljke. ‘Htjeli smo prenijeti gene iz životinja, poput onih iz krijesnica, u biljke kako bi i one mogle svijetliti noću. Posvećeni smo primjeni ove tehnologije u kulturnom turizmu i noćnoj ekonomiji. Zamislite dolinu punu svjetlećih biljaka u mraku – bilo bi to kao da svijet iz ‘Avatara’ dovedemo na Zemlju.

’Biljke su nedavno javno predstavljene na forumu Zhongguancun, gdje su istraživači analizirali eksperimentalne uzorke i demonstrirali cvjetove koji emitiraju vidljivu svjetlost bez ikakvog vanjskog izvora energije.

Ovakve biljke mogle bi osvijetliti gradove noću

Prema riječima dr. Lija, potencijal ove tehnologije daleko nadilazi estetski dojam. Bioluminiscentne biljke mogle bi osvjetljavati parkove i javne površine bez potrebe za električnom energijom, oslanjajući se isključivo na vodu i hranjive tvari.

‘Osim u turizmu, mogli bismo ih koristiti i u urbanim parkovima bez potrebe za strujom’, objasnio je, opisujući sustav kao iznimno učinkovit i niskougljičan. ‘Ove biljke ne trebaju električnu energiju. Trebaju samo vodu i gnojivo. Štede energiju, smanjuju emisije i mogu noću osvijetliti gradove.’

Znanstvenici ističu da se slične tehnike već koriste u istraživanjima, primjerice za praćenje razvoja bolesti na razini stanica, što ubrzava otkrivanje lijekova i poboljšava terapije za dosad teško izlječiva stanja.

U poljoprivredi su, pak, uređivanjem gena osjetljivosti u riži razvijene nove sorte otporne na više štetnika, čime se postavljaju čvrsti temelji za globalnu sigurnost opskrbe hranom.

Objava Znanstvenici predstavili genetski modificirane biljke koje svijetle u mraku pojavila se prvi puta na NO PLANET B.