Od kompanija se traži da preuzmu odgovornost ne samo za ono čime se bave na tržištu, nego i za svoj utjecaj na društvo i okoliš

Izvještavanje o održivosti ili društvenoj odgovornosti jednako je važno kao i sam utjecaj na društvo. O tome smo i razgovarali s Goranom Pavičić Nišević, starijom savjetnicom i partnericom u Hauska & Partner, savjetničkoj kući koja već više od desetljeća podržava klijente u uspostavi i jačanju veza s dionicima u području društveno odgovornog poslovanja.

Kako se odnos između organizacija, društva i okoliša promijenio u posljednjem desetljeću? Kako je to utjecalo na izvještavanje o održivosti?

Izvještavanje o održivosti ili društvenoj odgovornosti zapravo nije nova pojava. Neke kompanije u svijetu, a ima ih čak i u Hrvatskoj, bilježe gotovo tridesetogodišnju povijest komuniciranja o društvenim i okolišnim aspektima svog poslovanja na ovaj način. Ovakvi su izvještaji proizašli iz potrebe organizacija da svoje odgovorne prakse predstave na jednom mjestu, daju dionicima informacije koje inače ne bi mogli naći u drugim dokumentima i time primarno ojačaju svoju reputaciju korporativnog građanina. S godinama se smisao izvještavanja značajno promijenio utoliko što se od kompanija sada očekuje da sagledavaju rizike održivosti, analiziraju sve, a primarno negativne utjecaje te postavljaju politike, strategije i planove upravljanja tim utjecajima. Drugim riječima, od kompanija se traži da preuzmu odgovornost ne samo za ono čime se bave na tržištu, nego i za sve učinke koje njihova djelatnost ima na društvo i okoliš.

Koji su ključni pokretači daljnjih promjena u odnosu tvrtka/društvo/okoliš i u kojem smjeru će se odnos mijenjati?

Kao što ni izvještavanje nije nova pojava, nije ni pojam održivosti koji je snažnije prisutan o globalnim raspravama o budućnosti planeta od Konferencije o okolišu i razvoju održane u Riju 1992. godine. Tadašnja Agenda 21 je bila prva u nizu planova i ciljeva koje su Ujedinjeni narodi postavljali kako bi osigurali prosperitetan i pravedan razvoj planeta. Posljednja u nizu je Agenda 2030, odnosno 17 ciljeva održivog razvoja donesenih 2015. koje bi države članice trebale pomoći ostvariti do 2030. godine. Spoje li se oni s ciljevima Pariškog klimatskog sporazuma, pa onda i s Europskim zelenim planom iz 2019., jasno je da su pokretači promjena zahtjevi rastućih globalnih negativnih utjecaja poput klimatskih promjena, nejednakosti ili siromaštva. Barem na deklarativnoj razini, jer na provedbenoj, očekivano, ima puno problema i sukobljenih interesa. Zanimljivo je primijetiti da, iako su potpisnice međunarodnih sporazuma države, javnost sve više traži od kompanija da budu pokretač promjena, a upravo je izvještavanje kod dionika prihvaćen način praćenja planova i napretka.

Koje savjete možete dati tvrtkama koje se tek počinju baviti temom društveno odgovornog poslovanja i izvještavanja o održivosti?

Najbolji savjet, posebno u ovoj fazi razvoja regulatornog okvira EU koji će pred kompanije staviti vrlo ambiciozne zahtjeve, jest da se što prije počnu pripremati za njih. Postupci pripreme izvještaja o održivosti prilično su kompleksni i ne odnose se samo na prikupljanje i kompiliranje podataka o broju zaposlenika ili potrošnji energije. Izvještavanje traži da se razmotre materijalni utjecaji, da se u njihovu procjenu uključe mišljenja i prijedlozi dionika, da se prikaže kako se tim utjecajima upravlja, koji su rezultati, ali i očekivani ishodi tih procesa. Izvještaj zato nije samo pogled unatrag, nego uvijek treba dati i pogled u budućnost, što ga od

statičnog dokumenta pretvara u upravljački alat za one organizacije koje izvještavanje shvaćaju ozbiljno. Tek kad počnu izvještavati, mnoge kompanije koje zaista odgovorno posluju vide koliko još mogućnosti i prilika imaju za napredak.

S druge strane, gdje vidite najveće rizike za tvrtke koje pitanje održivosti još nisu uvrstile na svoj dnevni red?

Rizici neizvještavanja mogu izravno utjecati na financijsku vrijednost kompanije. Iako trenutno nema sankcija za neizvještavanje, rijetke velike kompanije mogu od njega pobjeći jer ga zahtijevaju njihovi ključni dionici, primjerice investitori, kreditori ili regulatori. Osim reputacijskih, rizici izbjegavanja razmatranja aspekata održivosti u poslovanju i upravljanja njima mogu zaista biti brojni i utjecati na gubitak imovine ili smanjenje dobiti. Na primjer, rastući zahtjevi okolišne odgovornosti – upravljanje emisijama, energijom ili otpadom – traže vrlo ozbiljne sustave upravljanja ovim utjecajima. Ako ih organizacija zanemari, ne samo da će biti novčano kažnjena zbog nepoštivanja zakonskih propisa, nego će je „kazniti“ i korisnici ili kupci.

Koje su promjene u izvještavanju pred nama i kako se kompanije mogu pripremiti na njih?

Promjene u izvještavanju koje dolaze su značajne jer ne samo da uvode nove metodologije i zahtjeve u smislu opsega i dubine sadržaja izvještaja, nego se obveze izvještavanja šire na puno veći broj kompanija. Nova direktiva donosi i novi europski izvještajni standard koji će usustaviti način na koji se predstavljaju ključni utjecaji i strategije upravljanja, obvezu revizije tih izvještaja te digitalni format koji će omogućiti strojnu čitljivost i usporedivost izvještaja. Dakle, i sadržaj i format se podiže na razinu koja će zahtijevati ne samo veću posvećenost kompanija, nego u konačnici i promjenu načina razmišljanja o poslovnim strategijama, koje će morati uključivati i strategije održivosti.

Za kraj, pogledajmo naprijed. Koja su znanja potrebna kompanijama da svoje poslovanje učine održivijim?

Prije razmatranja znanja, potrebna je promjena perspektive, odnosno razumijevanje da su odgovorno poslovanje i održiv razvoj način na koji se posluje, ne paralelan proces usmjeren na održavanje reputacije. Način na koji kompanija dolazi u interakciju sa svojim prirodnim okolišem i dionicima te način na koji odlučuje time upravljati pokazuje je li ona zaista odgovorna. To su odluke koje se donose na razini uprava i ako ih uprave zastupaju, onda će sve što kompanija svakodnevno radi zaista biti odgovorno i održivo. Znanja koja su za to potrebna kompanije već imaju u ljudima koji su stručni za različita područja poput zaštite klime i okoliša, upravljanja ljudskim resursima, razvoja proizvoda, pravnih službi itd. Njih treba educirati u tome kako da svoje aspekte poslovanja podignu na višu razinu primjenjujući kriterije održivosti. Oni su onda ključni i u procesima izvještavanja. Potrebni su, naravno, i razumijevanje metodologije i procesa izrade izvještaja te praćenje regulative koja se vrlo brzo mijenja i unaprjeđuje. To može biti prilično izazovno za kompanije koje nemaju odjele posvećene održivosti, no zato se uvijek mogu obratiti savjetnicima. U Hrvatskoj sada izvještava oko 60 poduzeća, među kojima su OTP grupa, HEP grupa, Hrvatski Telekom, Lidl i Span.