Ova je mlada inženjerka dala otkaz i preselila se u kućicu usred ničega. Evo zašto nikad nije požalila svoju odluku

Bit ću potpuno iskrena s vama svog posla i konvencionalnog života odrekla sam se zbog osjećaja krivice. Svaki dan sam se osjećala nevjerojatno krivom jer moj tata živi sam tisućama kilometara dalje. Otkako je mama umrla prije nekoliko godina, a on je otišao u penziju, život mu se radikalno promijenio.

Tada mi to nije bilo baš najjasnije, ali put koji sam odabrala da se sama probijem u svijetu poslužio je svojoj svrsi. Znala sam tko sam. Nisam više trebala niti osjećala ništa od onoga zbog čega sam prije pet godina napustila roditeljski dom.

Unutarnja borba

Štoviše, nekako me krenulo moriti pitanje zašto sam odabrala živjeti sama toliko daleko od kuće i ljudi do kojih mi je stvarno stalo, piše autorica bloga The Cabin Season. Je li moja inženjerska karijera stvarno bila toga vrijedna? Društvo mi je reklo da karijera dolazi na prvom mjestu, je li to krivo? Kako bilo, u ovih pet godina sam se nevjerojatno osamostalila, postala potpuno neovisna – hoće li se to mojim povratkom kući promijeniti?

No, sva su se ta pitanja vrlo brzo razriješila nakon što me nazvao tata i priznao mi da ima alarmantno visoki tlak. Budući da je prije nekoliko godina preživio rak, svaka vijest koja se tiče njegovog zdravstevnog stanja u meni izaziva paniku. A idući dan mi je vlasnik stana koji sam rentala još rekao da prodaje nekretninu i da imam 30 dana da se iselim.

Neočekivani sudbinski trenutak

Pokušala sam si riješiti dva mjeseca neplaćenog da posjetim starog, a u firmi su mi izašli u susret i ponudili mi da radim na daljinu. Sve se nekako poklopilo. Spakirala sam kofere i krenula čvrstog nauma da se nakon mjesec dana vratim. Očito sam podcijenila moć prirode.

Odrasla sam, naime, usred divlje šume gdje su moji roditelji 60-ih godina izgradili nekoliko drvenih kuća i otvorili kamp. Zaboravila sam koliko mi je ta divljina bliska srcu. Izabrala sam osobni rast i razvoj karijere – što da se razumijemo, nisam požalila.

U tih mjesec dana svaki sam slobodni trenutak provodila s tatom, a ostalo sam vrijeme radila na daljinu preko laptopa. Nekako mi se jako omilila jednostavnost života u divljini. Ozbiljno sam krenula razmišljati o tome da iz korijena promijenim svoj život i vratim se kući.

Ipak sam se vratila na posao. No, nakon nekoliko tjedana u velikom gradu više nisam mogla izdržati. Točno se sjećam tog utorka kad sam odlučila dati otkaz. Pomno sam isplanirala svaku riječ, ali kad je došao trenutak da zaista popričam sa svojim menadžerima sam jednostavno zanijemila.

Trenutak kad se sve promijenilo

Bio je to trenutak u kojem sam prvi put u životu u ruke uzela vlastitu sudbinu i napravila ono što sam osjećala da ispravno za mene. I evo me ovdje, usred ničega. Živim u kućici bez tekuće vode, signala ili grijanja. Jedino što imam su struja i Internet. Većinu stvari sam ostavila u gradu. Nevjerojatno koliko sam vremena i novca potrošila na skupljanje stvari koje gotovo nikad nisam koristila!

S obzirom na to gdje živim, rijetko izlazim, a gotovo nikad ne idem u shopping. Umjesto toga mnogo češće kuham, družim se s tatom, čitam, planinarim i činim sve ono što se mora napraviti kako bismo sih jednostavno preživjela „off-grid“ usred ničega.

Ovaj sam život u divljini odabrala jer sam htjela slobodu živjeti upravo onako kako to meni odgovara – jednostavno. Civilizacija će uvijek biti tamo gdje sam ju ostavili i kad joj se jednom odlučim vratiti, ali vrijeme koje provodim s tatom mi nitko neće moći vratiti.