Ova je uspješna menadžerica tijekom korone uredila organski vrt nadomak Zagreba. Ispričala nam je kako joj je to uspjelo i zašto je to bila najbolja odluka u njenom životu!

Vrijeme u kojem živimo je, složit ćete se, sve samo ne normalno. Gotovo godinu i pol proveli smo zatvoreni u vlastita četiri zida ne znajući kad će i hoće li uopće ponovno doći trenutak kad ćemo se moći slobodno kretati i uživati u svim onim stvarima i aktivnostima koje su nas usrećivale prije nego što je korona stvarnost izbila iz tračnica poznatoga. Mnogi su od nas tijekom tih silnih mjeseci imali kolosalne planove o tome kako će poboljšati kvalitetu života, naučiti hrpu novih korisnih stvari, da će, ukratko, iz lockdowna izaći kao neprepoznatljivo savršenije verzije sebe samih. Tko zna, mislili smo, možda krenemo i s uzgojem vlastitog vrta. I većina nas je, budimo realni, u toj misiji kolosalno podbacila.

Pa ipak, postoji i onaj postotak ljudi koji su doista uspjeli realizirati svoje planove o kvalitetnijem životu, životu koji protječe u većem doticaju s prirodom, životu u kojem vrijeme koje nam stoji na raspolaganju koristimo kvalitetno živeći u trenutku. Jedna od njih je i Ines.

Situacija koja je promijenila svijet

Ines je supruga i zaposlena majka dvoje djece s prilično ostvarenom korporativnom karijerom. I ona je, kao i dobar dio nas, prije nego što nas je zapljusnula ova nova stvarnost, balansirala između privatnog i poslovnog života. Ne uvijek s jednakim uspjehom jer ni njoj, bez obzira na to koliko su joj organizacijske vještine izražene, nisu strani oni dani kad nam kronično nedostaje sati kako bismo napravili sve što smo naumili. A onda je svijet odjednom stao.

Pomislio bi čovjek da je s njim stao i posao, ili da su se poslovne aktivnosti obujmom barem malo smanjile te da ćemo shodno tome konačno imati više vremena posvetiti se svemu onome za što nismo imali vremena. I dok je to možda vrijedilo za većinu, rukovodeći se kadar pronašao u nezavidnoj situaciji da uz što manje gubitke brod uspješno izvede iz ove nezapamćene oluje. A to znači da su se radni sati krenuli gomilati suludom brzinom. O stresu koji dolazi s odgovornošću da ne govorimo. Nešto se moralo promijeniti.

Povratak korijenima

Ines je djetinjstvo, inače, provela u Sisku uz mamu koja je oduvijek sadila vrt. Tako da joj vrtlarenje nikad nije bilo strano. Nerijetko bi, i prije korone, s obitelji od užurbanog života bježala u roditeljski dom kako bi ondje malo otpustila kočnice. Stoga joj ideja da jednom zasadi vlastiti vrt u kojem će uzgajati organsko voće i povrće zapravo nikad nije bila strana. Samo što je korona, kao i mnoge druge stvari, malo ubrzala procese. I tako je Ines tijekom korone krenula s obitelji saditi vrt izvan Zagreba.

„Ja sam kao dijete svoje vrijeme često provodila u vrtu i radila sve od plijevljenja korova do skupljanja zlatica“, započinje naša sugovornica. „No, zapravo je moj suprug bio taj koji nas je ozbiljnije uveo u ovu priču. On je tijekom lockdowna posvetio mnogo vremena istražujući nove i suvremene vrtlarske tehnike dok sam ja od 0-24 radila u uredu. Tražio je način da se kao obitelj čvršće povežemo kroz neku zajedničku aktivnost, koja će pritom biti korisna, te da na taj način vrijeme koje imamo provedemo kvalitetno“, priča nam.

Osim toga, iskreno će, u nekoj je mjeri ovoj odluci kumovala i dokolica mlade obitelji zatočene u stanu u centru grada. „Htjeli smo proizvesti neku zanimaciju u kojoj će sudjelovati naša čitava obitelj i koja će rezultirati nečime što je naših ruku djelo. Bilo nam je jako važno djeci pokazati da voće i povrće ne raste u dućanu, upoznati ih s čitavim životnim ciklusom rasta od sjemena do ploda. Rad u vrtu je sjajna životna škola u kojoj učiš da bez obzira na sav trud i ljubav koje si uložio u nešto, plodovi možda neće doći preko noći. A usput smo pronašli i mir uživajući u tome u što smo svi uložili ljubav“, nastavlja. „Kao klinac si morao raditi u vrtu jer su ti roditelji tijekom ljeta bili na poslu pa nitko drugi nije mogao, a onda kao odrasla osoba u tome pronađeš neko novo zadovoljstvo i kreneš svojoj djeci prenositi to iskustvo zadovoljstva rada u vlastitom vrtu.“

Ne ide sve uvijek po planu

Prošle su godine krenuli s nekoliko kultura, većinom onih koje su mnogi pokušavali uzgajati na balkonima. Rajčica, paprika, začinsko bilje. S vremenom su im se u vrtu ove obitelji pridružile i mnoge druge poput cikle, krastavaca, buča, blitve… „Sad kad o tome razmišljam moram priznati da nam je prvi vrt uz malo manje truda uspio bolje od drugoga“, priznaje nam kroz smijeh. Ali s vrtovima je to tako, smireno će. Od sezone do sezone. Ne može sve uvijek uspjeti niti bi čovjek to trebao očekivati.

„Prošle sezone smo, recimo, zbog puno vlage i topline imali problema s peronosporom. Poanta je u tome što neke sezone nešto uspijeva bolje od nečega drugoga, ali, evo, mogu reći da još uvijek imamo svoju vlastitu pasiranu rajčicu iz vlastitog uzgoja – što nam je i bio cilj: proizvesti nešto što najviše koristimo u kuhinji“, dodaje. „Ali ako nam nešto uspijeva, onda je to blitva! Raste kao luda tijekom čitave godine, a širi se gotovo kao korov! Sva sreća što svi u kući volimo jesti blitvu“, ponovno će kroz prepoznatljivi smijeh.

Vrijednosti koje prožimaju sve sfere

Vrt ove obitelji ipak nije sasvim tipičan vrt. On je osmišljen u skladu s vrijednostima koje su u njihovom domu svima izrazito važne – održivost, zaštita prirode te zdrav i skladan suživot s okolinom. Zbog toga su se odlučili saditi vodeći se isključivo za principima organskog uzgoja. „Održivost je oduvijek na neki način bila prisutna u mom životu, ali nam je otkako smo pred 12 godina osnovali obitelj postala ključna“, priča nam Ines. „Trudimo se svoje vrijednosti prenijeti i na okolinu i potaknuti ljude kojima smo okruženi da se i sami aktivno uključe u aktivnosti kao su recikliranje, pošumljavanje, čišćenje šuma, upcycling, ne korištenje pesticida, konzumiranje organske hrane… Održivost mi je, na kraju krajeva, jednako važna i u kontekstu ljudi s kojima živima i u kontekstu okruženja u kojem radim“, ističe.

Složit će se s time zasigurno i članovi njezina teama u Hrvatskom Telekomu. Ines je, naime, unutar odjela kojem je na čelu, pionirski uvela načela održivosti. Papirnate čaše za kavu zamijenile su keramičke, jednokratne plastične žličice metalne, odvajanje otpada postalo je obavezno. Kazne su bile simbolične, ali dovoljni podsjetnici da se gradivo uspješno svlada.

I možda se to na prvu ne čini golemim pomakom, no učinak je mnogo dublji nego što bi čovjek pomislio. Usvajanjem novih obrazaca ponašanja Ines je svoju ekipu natjerala da i u privatnom životu slijede naučeno. U teoriji će svatko od njih barem znati doma pravilno razvrstati otpad i reciklirati ono što se reciklirati može.

Kao što su to, primjerice, plastične boce. Jeste li, recimo, znali da je tijekom proteklih 10-godina proizvedeno 50 posto ukupne količine sve ikad proizvedene plastike ili da u oceanima pluta dovoljno plastike da se svakih 300 metara postavi po pet punih vreća jednokratne plastike? Pitate li se sad još uvijek zašto su pravilno odvajanje otpada ili recikliranje dvije ključne stvari?

Pridodajmo sad tome još i činjenicu da se uz upotrebu reciklirane plastike proizvodi čak 70 posto manje ugljičnog dioksida, jednog od glavnih stakleničkih plinova koji doprinose klimatskim promjenama. Svaka boca čini razliku jer se recikliranjem jedne plastične boce štedi 84 posto energije potrebne za izradu te iste boce od novih sirovina – barem kad govorimo o ambalaži vode Römerquelle.

Brend koji čini razliku

Rezultat je to dugotrajnih istraživanja koji su doveli do proizvodnog procesa čiji je krajnji rezultat ambalaža u potpunosti proizvedena od reciklirane plastike –ambalaža proizvedena iz 100 posto recikliranih plastičnih boca. Nakon predstavljanja PlantBottle™ tehnologije, Römerquelle tako prelazi na novu razinu brige za okoliš – 100 posto recikliranu plastiku za sve nove boce.

Coca-Cola, naime, do 2025. godine svu svoju ambalažu planira učiniti reciklabilnom dok do 2030. planira čak 50 posto ukupne ambalaže proizvoditi od recikliranih materijala. Kompanija si je zadala cilj da do 2030. za svaku bocu ili limenku koju stavi na tržište prikupi po jednu odbačenu.

Osim upotrebe recikliranih materijala, Coca-Cola ulaže velike napore u prikupljanje otpada. Upravo je proteklog vikenda akcijom čišćenja oko jezera u parku Maksimir završeno ovogodišnje izdanje zajedničkog ekološkog projekta Coca-Cole i Jutarnjeg lista Od izvora do mora koji podržava akcije čišćenja hrvatskih obala rijeka, jezera i mora od otpada te potiče na njegovo primjereno odlaganje i čuvanje vodnoga bogatstva. Ove je godine u projektu Od izvora do mora u 11 akcija prikupljeno oko 15 tona otpada, a čistilo se diljem Hrvatske – od Novog Čiča, Zagreba, Splita pa do otoka Prvića.

Ovakve aktivnosti potiču nas da prepoznamo svoju vlastitu ulogu i preuzimanjem odgovornosti pomognemo doprinijeti viziji svijeta bez otpada. Recikliranjem ne pomažemo samo svijetu u kojem živimo, već i izravno utječemo na kvalitetu kako života nas samih, tako i na kvalitetu života generacija koje tek dolaze. Zato je inicijativa koju je Ines uvela u svoj odjel od neizmjerno veće važnosti nego li što se to na prvu čini.

Crtica iz života u vrtu

„Kako izgleda jedan naš tipičan dan u vrtu“, vraćamo se ponovno temi vrtlarenja. „Ujutro, uz kavu, krenemo s planovima kojih uvijek bude previše. Kad radite vrt, onda uvijek imate posla“, iskreno će Ines. „Ali, nakon što se jednom pokrenemo – ide! Moj muž, recimo, kopa, a ja donosim zemlju. Koristimo tri sloja – zemlju iz vrta, zemlju iz šume i gnojivo koje kupujemo. Najprije postavljamo visoke grede, koje sami radimo, pa krećemo s pripremom. Sloj mrežice, sloj papira, sloj granja i ostalog drveća, na koncu ona tri sloja zemlje. Jednom kad to završimo, kreće sjetva što nam se uvijek otegne“, nastavlja naša sugovornica. „Moj sin, recimo, posadi čitav klip kukuruza na istom mjestu pa onda to u vrtu izgleda kao mala džungla. Nekad to presađujemo, a nekad i ne. Najvažnije nam je da u vrtu osjetimo duh dječje kreacije“, otkriva nam.

No nije njen sin jedini proizvođač anegdota vezanih uz vrt. „Odlučili smo ove godine posaditi malo krumpira. Moj muž, uvjeren da je kupio sjemenskog krumpira za 30 kila, sjeme naručio poštom. Ja sam preuzela paket od poštara misleći da je riječ o video-opremi budući da se moj muž bavi produkcijom i tako je na kraju ispalo da smo mjesec dana u stanu živjeli s 30 kila sjemenskog krumpira! I tako sad imamo krumpira za čitavu ulicu, ne samo za nas i širu obitelj“, ponovno će kroz smijeh nam naša sugovornica.

„I kad smo već kod mog muža, je l’“, započinje novu anegdotu Ines. „Ja sam vjerojatno najtestiranija osoba koju znate. I nakon jednog od tih mojih silnih testiranja, pošalje mene moj odmah po negativnom testu preko u Sloveniju jer jedino ondje, osim u Miholjcu, postoje rasadnici zlatnih kivija koje on jede svako jutro za doručak. Tako da u našem vrtu u Sisku sada rastu i tri muške i dvije ženske sadnice zlatnog kivija“, opet se smije.

Veliki planovi za budućnost

Nakon dvije godine izučavanja novih tehnika vrtlarenja i praktične nastave u vrtu, Ines i njena obitelj pripremaju se za novu etapu svoje obiteljske aktivnosti s obzirom na to da je Ines od svojih prijatelja i obitelji prošle godine na poklon dobila povelik komad zemlje za koje naša sugovornica ima velike planove. „Pretvorit ću se u sisačku Vrtlaricu! Za početak ćemo ove jeseni prekriti svu zemlju da ugušimo korov. Potom ćemo posijati travu i onda ćemo se ozbiljno prihvatiti dizajniranja vrta. Uzgajat ćemo kulture u blokovima, a planiramo podići i staklenik kako bismo u vlastitom povrću uživali čitave godine. U planu nam je i izgradnja decka na tom zemljištu čime ćemo završiti priču o svom vlastitom mjestu pod suncem na kojem ćemo zasigurno i u budućnosti uživati u obiteljskim druženjima“, priča nam uzbuđeno pa nastavlja.

„I pitate me onda zašto se, uz posao, obitelj, i sve obaveze koje imam, užasno radujem svom vrtu u Sisku? Pa ne postoji bolji način za opuštanje od stresa niti bolje mjesto za prakticiranje mindfulnessa“, otkriva nam. „Ja, recimo, nikad ne vrtlarim s rukavicama. Volim imati direktan doticaj sa zemljom, a uživam i u fizičkom umoru, koliko god to čudno zvučalo, jer mi predstavlja odmor od psihičkoga umora koji čovjeka dugoročno više troši. Ponekad, nakon pretrpanog radnog tjedna, odem u Sisak. Sjednem u vrt i jednostavno u tišini zurim u šumu tako puneći baterije. Meni osobno se, uza sve dostupne terapije, ova pokazala najučinkovitijom“, zaključuje svoju priču naša sugovornica.