Razgovarali smo s uglednim sveučilišnom profesorom koji nam je razotkrio prave razmjere problema divljih odlagališta u Hrvatskoj

Problem divljih odlagališta je ozbiljan problem koji mori našu zemlju. Sveučilišni profesor Želimir Veinović odgovorio nam je na nekoliko važnih pitanja i usput nam otkrio prave razmjere alarmantnosti ovog područja.

Koliko otprilike u Hrvatskoj ima divljih odlagališta? Gdje se ona najčešće nalaze i kako nastaju?

Što se tiče pitanja koliko u Hrvatskoj ima divljih odlagališta, ima ih sigurno par desetaka tisuća, ako u obzir uzmemo sve lokacije na kojima su ljudi bacili otpad, recimo u količini od par kubnih metara na više. Divlja odlagališta zovemo i nesanitarnim odlagalištima, odnosno smetlištima, a odnose se na mjesta na kojima ljudi nekontrolirano bacaju smeće.  Skoro svaki speleološki objekt u Hrvatskoj je onečišćen i možete ga svrstati u tu kategoriju. Gdje god su ljudi mogli baciti nešto u neki takav objekt, u njega je nešto bačeno. Od opasnog otpada pa nadalje – kemijski otpad, komunalni otpad, mrtve životinje, pelene za odrasle… Ako se provezete ili trčite uz nasip bilo koje rijeke, vozite vlakom ili idete na izlet, posvuda možete usput zateći– vešmašine, crne vreće s otpadom, šutu i slično…

Divljih odlagališta, dakle, ima u prirodi, predgrađima, gradovima. Prođite Tkalčićevom, na primjer, ili bilo kojom drugom ulicom u kojoj se nalaze stare napuštene kuće ili dvorišta i naći ćete otpad, počesto i velike količine. Gdje god čovjek može nešto baciti, naći ćete otpad.

Problem je u tome što ljudi ne žele voziti otpad na službeno mjesto za odlaganje, već bacaju gdje stignu. Ne biste vjerovali, speleološki objekti koji su uvijek “van ruke“, do njih treba pješačiti ili voziti se, ali u većini njih može se pronaći nekakav tip otpada. To vam speleolozi mogu potvrditi.

Koje opasnosti prijete od divljih odlagališta?

Ovisi. Prva stvar koju ljudi inače zanemaruju – kad vi negdje bacite smeće ili napravite klasično odlagalište, tu ste lokaciju izgubili nepovratno jer ne možete na njoj ništa graditi. Možete ju jedino počistiti i preseliti negdje drugdje, što je uvijek problem. A kad ljudi kažu to će se raspasti u roku od 50 godina. Pa, 50 godina su dvije generacije! Za neke tipove otpada će to biti više od 100 godina, za neke manje. Ono što se zapravo događa jest to da velika količina teških metala, plastike, kemikalija i drugih štetnih tvari dolazi u okoliš.

Postavlja se pitanje hoće li to izravno utjecati na ljude. Ako određeni tip otpada koji je tekući ili koji se može otopiti završi u podzemnoj vodi, i mi ju pijemo, to će imati utjecaj na nas. Isto tako, ako neki tip otpada završi tamo gdje uzgajamo neke biljne kulture, onda će dobar dio tog materijala završiti u biljkama i mi ćemo to apsorbirati i to će djelovati na nas. Sve ovisi o tipu otpada. Ako imate nekakav opasni otpad – recimo, baterije, to će svakako utjecati u širem smislu na okoliš, na više grupa organizama – što biljnih, što životinjskih. I to na kraju rezultira gubljenjem nekih životinjskih vrsta, sve je zagađenije, lošije živimo.

Sljedeći veliki problem je mikroplastika. Mi zapravo još uvijek ne znamo što se s njom događa u našim tijelima. Ono što znamo je da će se plastika usitniti i da će završiti u nama. Postoji niz istraživanja koja to potvrđuju. Koja je posljedica toga, jako je teško reći. Naši se organizmi do određene mjere privikavaju na to, ali, s druge strane, isto tako postoji mogućnost da dođe do neke kemijske ili biokemijske reakcije pa se pritom naša tijela mijenjaju na gore, postoji mogućnost razvoja tumora i sličnih bolesti.

Postoji jako puno karcinogenih, mutagenih i teratogenih tvari koje se nalaze u otpadu i one mogu polako utjecati na okoliš i ljude. Tek u rijetkim slučajevima će se dogoditi da se otruje čitav jedan grad. To se najčešće događa kad se negdje iskrca industrijski otpad. Ali ako postoji mogućnost utjecaja na ljude, da se i samo jedna od tisuću osoba razboli, onda je to i dalje jedna osoba koja će završiti, recimo, s karcinomom zbog izloženosti tom otpadu. Ponavljam, problem je u tome što je štetnost teško dokaziva jer se redovito radi o nekim malim promjenama koje ne uočavamo, ali to ne znači da do promjena ne dolazi. Kad razgovaramo o ovoj temi moramo razmišljati o tome da će nečija kvaliteta života pasti ili će se netko razboljeti.

Jer, kad je riječ o divljim odlagalištima teoretski ne mora biti nikakvih posljedica. Ovisno o tipu otpada. Radi se o malom utjecaju na relativno mali broj ljudi u startu i zato se ona načelno smatraju samo potencijalno opasnim i teoretski zanemarivim. Ali kad ste vi ta osoba koja je izložena i kojoj se nešto dogodi, onda to zasigurno prestaje biti zanemarivo.

Tko je zadužen za sanaciju divljih odlagališta?

Teoretski smo zaduženi svi mi. Službeno su za to zaduženi Ministarstvo za zaštitu okoliša i niz agencija koje se bave ovim područjem. Kad se spusti na neku nižu razinu, svaki grad je zadužen za sebe, odnosno svaka županija za sebe, svaka općina…

E, sad, postoji problem sa sljednosti otpada. Prvo, postoji ono pravilo „onečišćivač plaća“ i to bi se trebalo provoditi. Ali često ta osoba nema sredstava za uklanjanje otpada – ili je to naslijeđeni otpad odnosno otpad koji negdje stoji već dugo, a znamo ili ne znamo tko ga je donio na lokaciju. Tipa, jezera Gudrona, opasnog otpada na Savici. To su otvorena jezera pored kojih su jezera gdje ribiči uredno pecaju ne znajući da su okruženi jezerima s tisućama kubika opasnog otpada. Tko je za to kriv? Teoretski, onaj tko je to napravio. U praksi je to problem koji je naslijeđen i to bi sad trebao zbrinuti grad Zagreb. Sredstva i metodologiju za to nema nitko. Niti znamo kako, ni kojim sredstvima, ni tko je zadužen. Cifre su takve da bi to mogla sanirati jedino država.

Što se sljednosti tiče, svi bismo sami trebali zbrinuti svoj dio otpada, ili organiziranim odvozom ili prevozeći ga sami do otkupnih mjesta ili odlagališta, pa onda ide općina, grad, županija, država. Ali na kraju krajeva, za sve je zaduženo Ministarstvo koje bi trebalo koordinirati sve to.

Koji je omjer snaga udruga koji same volonterski čiste i države koja sanira?

To je jako teško reći. Postoji čitav niz inicijativa koje se vrlo aktivno bave čišćenje okoliša. I da se razumijemo, to je sjajno, samo je problem u tome što su sve te inicijative jako malene i samo „zagrebu površinu problema“. Meni osobno, kao nekom profesionalcu u zaštiti okoliša, trebalo je dugo vremena da shvatim  kako su najvažnije stvari za rješavanje ovakvih problema informiranje i obrazovanje. Treba raditi na širokom informiranju i educiranju ljudi kako bi ih osvijestili po pitanju toga što rade sebi, kako bi se promijenio mentalitet. Recimo, ovo što se sad događa s mladima koji ostavljaju smeće na Jarunu, to je tipičan primjer mentaliteta naše zemlje. U nekim je državama takvo ponašanje potpuno nezamislivo. Promjena će uslijediti tek onda kada prebrodimo takvo ponašanje i shvatimo da je to loše,  a to možemo jedino edukacijom i obrazovanjem ljudi. Najbolje bi bilo da u korijenu stanemo tome kraj, a to možemo isključivo kroz informiranje svih.