Vlade u škripcu: Hoće li ljudi pristati plaćati još veće račune zbog klime?

Otisci prstiju klimatskih promjena svuda su oko nas. Potop u Dubaiju, vlažno proljeće i najtopliji siječanj, veljača i ožujak na planeti dosad. Godina 2024. je već sad godina ekstrema, a prošla su tek tri cijela mjeseca.

Postoji snažan znanstveni konsenzus da postoji samo jedan način da ovladamo divljim vremenom. Što brže prestanemo ispumpavati stakleničke plinove u atmosferu, to će se prije usporiti globalno zagrijavanje. Ali, politika je kompliciranija. Više vlada koleba se u pogledu svojih klimatskih obveza, piše Skynews.

Prije pandemije, kada je globalna ekonomija dobro otkucavala, svjetski su čelnici jedan za drugim izlazili s hrabrim obećanjima o dostizanju neto nule do 2050. godine. Neki su to postavili u okvire ekološke nužnosti, motivirani prosvjedima školaraca ljutitih na svijet koji će naslijediti.

Hoće li ljudi snositi troškove zelene tranzicije?

Drugi su u svemu vidjeli ekonomsku priliku. Zelena radna mjesta, čist rast i prilika da se pretekne nacije koje su sporije reagirale. Ali COVID je osakatio globalnu ekonomiju. Produktivnost je pala, a dug skočio. A onda je došla energetska kriza i ogromna inflacija.

Sada je politički krajolik sasvim drugačiji. U kratkim izbornim ciklusima zapadnih demokracija, vlade nervozno gledaju na prihode kućanstava. Bi li glasači voljno snosili troškove zelene tranzicije i ipak ponovno izabrali klimatski odgovorne ljude?

Računica britanske vlade posljednjih mjeseci, a sada i čelnika u Škotskoj, govori da ipak neće. Škotska je spremna odbaciti svoj cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova za 75% do 2030. Ministri su već propustili osam od proteklih 12 prekretnica prema tom cilju, a ionako je sve skupa izgledalo nedostižno.

No, to je značajan trenutak za naciju koja je nekoć predvodila Ujedinjeno Kraljevstvo u ritmu njegove zelene tranzicije – i bila domaćin konferencije UN-a o klimi prije nešto više od dvije godine.

To znači da i torijevci na desnici i SNP na ljevici odustaju od klime. Inzistiraju na tome da je krajnji cilj neto nula do 2050. netaknut. Ali znanost pokazuje da svijet ne može čekati posljednji trenutak da sve samo ne eliminira emisije ugljika.

Vlade suočene s teškim izborom

IPCC, panel stručnjaka za klimu Ujedinjenih naroda, kaže da se emisije moraju smanjiti za najmanje 43% u odnosu na razine iz 2019. do kraja desetljeća. Ako to propustimo, održavanje porasta globalne temperature na 1,5 C postaje pusti san.

Trenutno je svijet na putu da do kraja stoljeća bude 2,7C topliji od predindustrijskih vremena. Ne zvuči puno, ali naša je klima već sad sve više narušena s prosječnom temperaturom većom za samo 1,1C. Stoga se vlade suočavaju s izborom ako se odustanu od klimatskih ciljeva.

Ili će plaćati troškove oštećenja infrastrukture, osiguranja i prilagodbe zbog sve češćih i ozbiljnijih poplava, suša i toplinskih valova. Ako ne to, onda plaćaju za uklanjanje ugljika iz atmosfere skupom tehnologijom koja tek treba biti dokazana u velikom obimu.

U svakom slučaju trošak nečinjenja bit će veći od troška postizanja neto nule. Ipak, neugodna je to istina kada se ljudi već sad bore s plaćanjem kućnih računa.

(AUTOR: M.Č., FOTO: IZVOR: PROFIMEDIA / AUTOR: FRANZEL DREPPER / IMAGEBROKER / PROFIMEDIA)