Smrt, pobuna i preobrazba: Eksperiment koji je promijenio pogled na prirodu

Bio je to trenutak kada je jedan od najambicioznijih europskih projekata rewildinga postao simbol sukoba između ideala i stvarnosti. U središtu priče bio je biolog Frans Vera, čovjek čija je vizija da se priroda prepusti vlastitim zakonima godinama oblikovala rasprave o očuvanju okoliša.

Ideja koja je promijenila sve

Krajem 1960-ih, kada je isušeno more kod Amsterdama radi gradnje novih gradova, dio zemljišta pretvoren je u močvaru bogatu životom. Početkom 1980-ih Vera je imao revolucionarnu ideju: uvođenjem velikih biljojeda – konika, goveda i jelena – stvoriti krajolik sličan prapovijesnom, u kojem će prirodni procesi sami održavati ravnotežu, piše BBC.

Njegova teza bila je jednostavna, ali izazovna: prije poljoprivrede Europa nije bila gusta šuma, nego dinamičan mozaik pašnjaka i šumaraka koji su održavali divlji konji i goveda. Vera je želio to dokazati na živom primjeru – pustiti životinje bez ljudske pomoći, bez hranjenja i bez regulacije.

I doista, projekt je u početku izgledao kao čudo. Močvare su vrvjele pticama, vegetacija je bila raznolika, a Oostvaardersplassen je 2010. ušao u mrežu Natura 2000 kao jedno od najvažnijih staništa močvarnih ptica u Europi. Dokumentarac The New Wilderness (2013.) prikazao ga je kao europsku Serengeti – netaknutu prirodu u srcu Nizozemske.

Kad sloboda postane prijetnja

No priroda bez granica u stvarnosti je imala vrlo čvrste ograde. Tijekom godina populacija biljojeda eksplodirala – s nekoliko desetaka na više od pet tisuća jedinki. Vegetacija je nestajala, močvare su se pretvarale u suhe travnjake, a brojne ptičje vrste jednostavno su nestale.

Zime 2017./18. katastrofa je kulminirala. Tisuće životinja izgladnjele su do smrti, a rendžeri su morali ubiti one koje nisu mogle preživjeti. Slike lešina obišle su društvene mreže i izazvale bijes javnosti. Ljudi su donosili bale sijena, a čuvari su primali prijetnje smrću.

Za jedne je to bio ‘prirodni ciklus‘ – brutalni, ali stvarni. Za druge, neoprostiva nebriga u ograđenom prostoru bez predatora i mogućnosti migracije. O događajima su raspravljali biolozi, političari, pa i filozofi, postavljajući isto pitanje: do koje granice smijemo pustiti prirodu da bude slobodna?

Povratak ljudske ruke

Pod pritiskom javnosti i vlasti, 2018. godine uveden je novi režim upravljanja. Broj biljojeda ograničen je na 1.500, a rendžeri sada aktivno interveniraju – hrane životinje u ekstremnim uvjetima, prate njihovo zdravstveno stanje i, ako populacija raste, premještaju ili odstrijeljuju višak.

U tijeku je i tzv. ‘marshland reset‘ – obnova močvara i tršćaka kako bi se vratile ptice koje su nestale. Sadnja stabala, regulacija razina vode i ograničavanje pristupa životinja mladicama dio su novog, aktivnog pristupa očuvanju.

Iako je Oostvaardersplassen sada daleko od prvotne ideje potpune slobode prirode, rezultat je impresivan: od 2018. nijedna životinja nije umrla od gladi. Travnjaci su ponovno zeleni, ptice su se vratile, a krajolik opet podsjeća na ono što je Vera želio – samo uz više ljudske pomoći nego što je zamišljao, navodi BBC.

Sukob filozofija

No rasprava nije završena. Stručnjaci poput danskog ekologa Jens-Christiana Svenninga upozoravaju da stalno održavanje populacije nije prirodno i da ograničava evolucijske procese. U prirodi, kažu, brojevi se trebaju mijenjati – u ciklusima obilja i oskudice.

S druge strane, upravitelji rezervata ističu društvenu dimenziju: javnost teško prihvaća smrt i patnju životinja, osobito onih koje i dalje doživljava kao domaće – konje i krave.

Biolog Frans Schepers iz organizacije Rewilding Europe smatra da je Oostvaardersplassen bio ‘veliki poziv na buđenje‘ za europsku zaštitu prirode. ‘Naučili smo da prirodu ne možemo promatrati samo kroz vrste i staništa, nego kroz procese koji ih oblikuju,’ kaže.

Vera, pionir i heretik

Frans Vera, danas umirovljeni biolog, ostao je figura koja dijeli mišljenja. Za jedne je vizionar koji je promijenio način razmišljanja o ekosustavima, za druge čovjek čija je ideja prouzročila patnju. Sam Vera kaže da je projekt dokazao ono u što je vjerovao: priroda nije statična, nego dinamičan sustav u kojem veliki biljojedi stvaraju krajolik.

Njegov rad inspirirao je brojne projekte diljem Europe – od britanskog Knepp Estatea, gdje se slobodno kreću jeleni, poniji i goveda, do španjolskih Iberian Highlands, gdje životinje ispašom smanjuju rizik od požara.

Naslijeđe jedne ideje

Sedam godina nakon krize, Oostvaardersplassen više nije ‘divlji’ eksperiment, ali je i dalje živi laboratorij za budućnost očuvanja prirode. Danas ondje vlada ravnoteža između prirodnih procesa i ljudskog nadzora – kompromis koji mnogi vide kao jedini održiv put u modernom, gusto naseljenom svijetu.

Iako se možda udaljio od izvorne utopije, Vera je postigao ono što rijetko kome uspije: natjerao je ljude da preispitaju što zapravo znači pustiti prirodu da bude slobodna.