Završio projekt; kako očuvati risa u Hrvatskoj nakon toga

Hrvatska ima plan daljnje zaštite dinarskog risa, ali nije osmislila operativni sustav koji bi jamčio da će očuvanje risa funkcionirati i bez novih projekata. U ožujku 2024. završio je LIFE Lynx, europski projekt koji je sedam godina koordinirao genetsko spašavanje dinarske populacije risa u Hrvatskoj i Sloveniji.

Projekt je bio znanstveno uspješan: uvedene su jedinke iz karpatskog bazena, provedene DNK analize i dokumentirani potomci hibridnog podrijetla. Time je zaustavljen pad genetske raznolikosti, koji je u prethodna dva desetljeća doveo do znakova inbreedinga i urušavanja populacije, piše Andrea Milat za Hinu.

Problemi provedbe Plana upravljanja risom

Ubrzo nakon završetka projekta, Hrvatska je usvojila novi Plan upravljanja risom za razdoblje 2024.–2029. To je prvi službeni nacionalni okvir za očuvanje ove vrste, koji definira mjere zaštite, institucije nositelje i osnovne mehanizme monitoringa. Plan je formalno obvezujući, ali njegova operativna provedba još nije ocijenjena u praksi. Ne postoji stalni proračunski okvir za ključne aktivnosti poput terenskog praćenja, DNK analiza i održavanja stanišnih koridora. Umjesto toga, sustav se nastavlja oslanjati na projektna sredstva – ako i kada ih bude.

Postoji solidna institucionalna i zakonska osnova za nastavak nadzora, zaštite i pokušaja povezanosti populacija, pod uvjetom da se osigura trajno financiranje provedbe. Ključno je pratiti kako će se akcijski planovi realizirati u praksi, odnosno hoće li sredstva i kapaciteti za terenski rad ostati dostupni i nakon što EU fondovi isteknu.

Kako ris dijeli teritorij koji nama spada u Hrvatsku i Sloveniju, ovi se projekti moraju provoditi u suradnji, tim je više nejasno zašto je Slovenija donijela projekt do 2033. a Hrvatska samo do 2029.? Ova situacija otvara pitanje održivosti: što se događa sa zaštitom vrsta kada završi projektno financiranje? Može li očuvanje funkcionalno ovisiti o vanjskim izvorima, ili mora postojati stabilan sustav koji ih preuzima? Usporedba s primjerom iberijskog risa u Španjolskoj pokazuje moguće odgovore.

Jesu li metode spašavanja Iberijskog risa primjenjive u Hrvatskoj?

Uzroci koji su doveli do statusa ugroženosti risova u Europi nisu u potpunosti identični. Zajedničko im je fragmentirano stanište jer je ljudska infrastruktura prekinula migracijske koridore, što dovodi do uskih genetskih grla. Devastacije staništa i na iberijskom poluotoku i među Dinaridima dovele su do genetske izolacije.

Iberijski ris je početkom 2000-ih bio na rubu izumiranja, s manje od 100 jedinki u dvije izolirane i genetski osiromašene populacije. iberijske populacije postale su genetski vrlo siromašne, no ne zato što su međusobno srodne, kao što je slučaj u Hrvatskoj i Sloveniji, već jer su bile odvojene i izolirane bez protoka gena između njih. Specifično za ove dvije vrste je različita prehrana. Iberijski ris hranio se primarno zečevima. Kada su devastacija i fragmentacija okoliša te izlov zečeva doveli do pada populacije zečeva, pala je i populacija risova. U Hrvatskoj i Sloveniji to pak nije slučaj jer se dinarski ris hrani srnama i sličnim životinjama. Kod nas su primarni razlozi statusa ugroženosti dakle fragmentacija staništa i genetska srodnost, dok su u Španjolskoj i Portugalu fragmentacija okoliša i smanjen bazen hrane.

Sustavnim programom uzgoja, reintrodukcije i praćenja, brojnost risova na iberijskom poluotoku danas prelazi 2.400 jedinki. dinarski ris je prije 2017. pao na svega 45 jedinki u Hrvatskoj, a cijela populacija brojila je oko 60–70 jedinki (Hrvatska i Slovenija). S obzirom na to da potječe od samo šest životinja puštenih kod nas 1973. godine, prisutna je ozbiljna genetska ugroženost. LIFE Lynx projekt je omogućio genetsko obogaćivanje i stabilizaciju brojnosti, ali bez stalnog upravljanja postoji realna opasnost od ponovne degradacije populacije.

Zahvaljujući eks-situ programu (kaptivni uzgoj i reintrodukcija), populacija se na iberijskom poluotoku nakon 2023. više nego utrostručila: 2023. je zabilježeno više od 2.000 jedinki, uključujući oko 1.299 odraslih i 722 mladunčadi. Prema španjolskim podacima za 2024., broj je narastao na 2.401 jedinku, uključujući 1.557 odraslih i subadulta, te 844 mladunčeta. Iberijski ris je 2002. bio kritično ugrožen (94 jedinke, dvije izolirane skupine), a do 2024. dosegao je preko 2.400 – snažan demografski i genetski povrat.

Oporavak Dinarskog risa?

Dinarski, odnosno euroazijski ris nakon završetka Life Lynx projekta u Sloveniji i Hrvatskoj na području od 10 000–12 000 km kvadratnih, prema procjenama znanstvenika broji oko 96 jedinki (moguće da ih je od 69-133). Izmjereno je to prema gustoći naseljenosti riseva. Ona iznosi oko 0,60–1,16 risa na 100 km kvadratna, što odgovara procjeni od oko 96 jedinki (raspon 69–133).

Do kraja projekta, između 2017. i 2023. na ova je staništa pušteno dvadesetak jedinke iz Karpata, od kojih su neki dobili potomke. Trenutačna populacija dinarskog risa, uključujući autohtone i dovezene jedinke s potomcima, procjenjuje se na otprilike 95–130 jedinki. Dinarski ris ima stabilnu, ali ograničenu populaciju (oko 100 jedinki), koja je opasno blizu minimalne održive veličine.

Ukratko, dok iberijski ris broji godišnji rast jedinki od 19 posto, ukupni rast kod nas je 50 posto. Španjolci mogu mjerit po godinama jer imaju stabilan godišnji proračunski izdatak za zaštitu ovih životinja, dok u Hrvatskoj ta zaštita potpuno ovisi o sredstvima Europske unije. To odražava političko razumijevanje kako ekosustavi funkcioniraju i zašto je svaka vrsta važna – na Iberijskom poluotoku – za zdravlje i dobrobit i ljudi i životinja i biljaka, dok u Hrvatskoj to političko razumijevanje zbog logike vanjskog projektnog financiranja ovisi izgleda o prioritetima nametnutima izvana ili iz znanstvenih krugova.

Razlike u sustavu očuvanja

Iako se u Hrvatskoj svaka nova snimka risa u divljini dočekuje s velikim javnim interesom, taj interes ne prati stabilna politička podrška ni proračunsko financiranje. U Španjolskoj je sustavno financirana zaštita omogućila rast populacije iberijskog risa sa stotinjak jedinki na više od dvije tisuće, dok se u Hrvatskoj brojka jedva udvostručila.

Uz to, iako su uzroci ugroženosti različiti – u Hrvatskoj genetska izolacija, a u Španjolskoj gubitak plijena i bolesti – rezultati pokazuju da je model ex situ uzgoja s naknadnom reintrodukcijom u Španjolskoj dao dugoročnije učinke od in situ obogaćivanja koje se provodi u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj se genetsko obogaćivanje risa provodi na terenu, putem izravnog puštanja jedinki (in situ), dok je u Španjolskoj primijenjen model uzgoja u zatočeništvu (ex situ). Monitoring u Hrvatskoj je povremen i projektno uvjetovan, dok je u Španjolskoj godišnji i stabilno financiran. Također, dok se u Španjolskoj aktivno radi na očuvanju i povezivanju staništa (npr. zelenim mostovima), u Hrvatskoj takve mjere ostaju dijelom projektne logike, a ne dio sustavne strategije.

Izazov održivosti: Zašto projektno financiranje nije dovoljno?

Očuvanje risa u Hrvatskoj pokazuje širi obrazac. Većina aktivnosti zaštite prirode i bioraznolikosti odvija se unutar okvira europskih projekata: LIFE, Interreg, IPA. Oni omogućuju kratkoročne pomake, ali ne stvaraju institucionalnu infrastrukturu. Sredstva, stručnjaci i oprema dolaze s projektom – i odlaze kad on završi.

To nije isključivo hrvatski problem, ali ga karakterizira specifična strukturalna slabost: nedostatak dugoročnog, operativnog financiranja za osnovne funkcije očuvanja. Ni Plan upravljanja, ni zakonska zaštićenost risa ne jamče održivost ako nema kontinuiranog nadzora, koordinacije i evaluacije.

Usporedba sa Španjolskom pokazuje da i znatno ugroženija populacija može postići stabilan oporavak kad postoji politička strategija, dugoročno financiranje i povezan sustav terenskog, stručnog i zakonodavnog rada. Iberijski ris bio je na rubu izumiranja, ali se sustavno uzgajao, vraćao u prirodu, pratio i štitio kroz planove koji nadilaze projekte. Hrvatski ris, unatoč većoj brojnosti i lakšim uvjetima, ostaje u sustavu koji funkcionira kroz natječaje i privremene timove.