Frizeri su, osim po svojoj vještini šišanja i stiliziranja, poznati po komunikaciji s klijentima. Tijekom šišanja često se tako razgovara o svakodnevnim temama poput putovanja, planova za vikend ili poslovnih briga, zbog čega nerijetko postaju svojevrsni savjetnici i sugovornici kojima se klijenti rado povjeravaju, prenosi Euronews.

Istraživači su proveli dubinske intervjue s 30 vlasnika i voditelja salona u Ujedinjenom Kraljevstvu o njihovim iskustvima s temama održivosti i klimatskih promjena, a nakon toga organizirali su eksperiment u 25 održivo orijentiranih salona diljem zemlje.

U sklopu projekta korišteni su takozvani ‘Mirror Talkers’ – kratke poruke s ekološkim savjetima postavljene na ogledala u salonima, osmišljene da bi potaknule razgovor o održivoj njezi kose. ‘Većina ljudi misli da je ‘zeleni’ proizvod onaj s reciklabilnom ambalažom, ali najveći dio ugljičnog otiska šampona zapravo dolazi od tople vode koja se koristi pri pranju kose’, objašnjava Denise Baden sa Sveučilišta u Southamptonu.

Dodaje da jednostavne poruke, poput savjeta da većina ljudi koristi previše šampona ili prečesto pere kosu, mogu potaknuti razgovor o tome da rjeđe pranje i niža temperatura štede energiju, vodu i novac, što je istodobno bolje za kosu i kožu.

Promjene navika kod klijenata

Rezultati istraživanja, objavljenog u časopisu Humanities & Social Sciences Communications, pokazali su da bi gotovo 73 posto klijenata moglo promijeniti svoju rutinu njege kose nakon razgovora potaknutih takvim porukama.

Neki sudionici istraživanja naveli su da su počeli koristiti ekološki prihvatljivije proizvode, smanjili temperaturu vode pri pranju kose ili promijenili druge navike u kućanstvu.

Znanstvenici smatraju da to pokazuje kako frizeri imaju ‘nedovoljno iskorišten potencijal’ za uključivanje klimatskih tema u svakodnevne razgovore. Stoga pozivaju kreatore politika da razmotre širu primjenu alata kao što je ‘Mirror Talkers’ i prepoznaju frizerske salone kao vrijedna mjesta za javni angažman oko klimatskih pitanja.

‘Ako ozbiljno želimo izgraditi društveni pokret za klimatsku akciju, moramo ulagati u ove često nevidljive utjecajne osobe jer stvarne promjene počinju u svakodnevnim razgovorima’, rekao je dr. Sam Hampton iz CAST-a.

Saloni sve svjesniji svog utjecaja

Istodobno sami frizerski saloni sve više razmišljaju o svom utjecaju na okoliš. Matilda Collins, stilistica i direktorica salona Paul Edmonds London, kaže da klijenti sve češće pitaju kakve sastojke sadrže proizvodi za kosu što ih koriste. Salon u kojem radi već uvodi mjere za smanjenje potrošnje energije, uključujući sustav izmjene topline koji smanjuje potrebu za stalnim zagrijavanjem vode.

Collins smatra da bi inicijative kao što je ‘Mirror Talkers’ mogle imati pozitivan učinak ako su predstavljene prirodno i nenametljivo.

‘Najvažniji je odnos povjerenja između stilista i klijenta. Upravo taj odnos može potaknuti promjene u ponašanju, primjerice pri odabiru određenih proizvoda’, kaže Collins, dodajući: ‘Takve poruke mogu biti odlična platforma za edukaciju i poticaj za razgovor.’

Objava Frizerski saloni kao neočekivani saveznici u borbi protiv klimatskih promjena pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Osim toga, postojeće obveze o izvještavanju za velike tvrtke o neprodanoj odjeći koja se deklarira kao otpad proširit će se na tvrtke srednje veličine do 2030. godine.

Procjenjuje se da se svake godine u Europi 4 do 9 posto neprodanih tekstilnih proizvoda uništi prije no što ih se ikad odjene.

5,6 milijuna tona emisija CO2

Taj otpad stvara oko 5,6 milijuna tona emisija CO2, što je gotovo jednako ukupnim neto emisijama Švedske u 2021. Uredbom o ekološkom dizajnu održivih proizvoda, koja je stupila na snagu u srpnju 2024., nastoji se znatno poboljšati održivost proizvoda stavljenih na tržište EU-a poboljšanjem njihove kružnosti, energetskih svojstava, mogućnosti recikliranja i trajnosti.

Njome se od poduzeća zahtijeva da objave informacije o neprodanim proizvodima široke potrošnje koje odbacuju kao otpad. Uvodi se i zabrana uništavanja neprodane odjeće, odjevnih dodataka i obuće.

Objava Zabrana uništavanja tekstila u EU: Od srpnja stroža pravila za velike kompanije pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Za nju se potroši 2700 litara vode, toliko u prosjeku jedna osoba popije u dvije i pol godine, a k tome se i proizvodnji tekstila pripisuje 20 posto globalnog onečišćenja vode, primarno zbog farbanja. Uz to, potroši se 523 kilograma sirovina, 323 kvadratnih metara zemljišta, a samo jedno pranje sintetičke odjeće može ispustiti 700 tisuća mikroplastičnih vlakana koji završe u našem organizmu i prehrambenom lancu drugih životinja u prirodi. Stoga ne čudi da je Europska agencija za okoliš u svom izvješću 2022. godine navela da je tekstilni sektor 2020. godine bio na trećem mjestu po negativnom učinku na vode i korištenju zemljišta.

Upravo su ovi zabrinjavajući podaci te aktualni Black Friday koji zbog sniženja potiče ljude na kupovanje novih, često nepotrebnih stvari, bili povod panelu pod motom ‘Od viška glava ipak boli’ koji se održao u prostorijama Ureda Europskog parlamenta, ureda u Zagrebu, 20. studenog. Ono s čime su se svi sugovornici i okupljeni složili, odjeća je važna, ali sustav njene proizvodnje je neodrživ te dok EU radi na svojoj strategiji oko ovog problema, fokus se mora staviti na reciklažu tekstila i second hand odjeći.

Second hand je ‘sve normalniji’

Panel je vodila Tena Lavrenčić, modna aktivistkinja koja živi na relaciji Bruxelles – Hrvatska te je direktorica belgijskog ogranka Fashion Revolution, najvećeg pokreta za ravnopravniju i održiviju modu. Kod second handa, ljudi znaju imati predrasude da je ona ‘prljava’ ili odjeća za siromašne. No, kroz 10 godina aktivizma, Tena je primijetila da se vidi napredak u razbijanju stereotipa, ali ih se ipak nismo riješili.

‘Kada sam počela pričati o tome, ljudi su redovito odmahivali rukom, nazivali me naivnom i nerealnom. Danas je većini ljudi to normalno i kada im kažem da sam kupila nešto u second handu, kažu mi i da su oni kupovali. Vidim sve više second handa u Zagrebu, po Hrvatskoj i izvan, tako da definitivno smo napravili odmak. Stigma postoji i neki ljudi neće nikada kupovati second hand i to je okej. Nije to rješenje za sve, ali je bitna stavka’, rekla je Tena u razgovoru za tportal.

Tržište se razvija, ali Belgija je korak ispred

Na temu, stereotipa, predavačica zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta i istraživačica mode i odijevanja, Lea Vene, istaknula je kako je ustvari upravo second hand, ima dužu povijest od moderne kupnje nove odjeće. Pod to je podrazumijevala nasljeđivanje odjeće od roditelja, između rodbine i među braćama i sestrama, navodeći da se tada cijenila i priča te povijest iza tih odjevnih predmeta.

Njena supanelistica, Karolina Kraljić iz udruge Humana Nova koja se bavi reciklažom tekstilnog otpada, istaknula je u raspravi o javnoj percepciji second handa i kako ljudi, pogotovo roditelji, vole djeci kupovati novu odjeću, dajući primjer zbog čega ljudi često biraju robu koja ima štetne posljedice po prirodne resurse.

Iako je second hand sve prihvaćeniji u Hrvatskoj, Lavrenčić je svjesna da smo još daleko od trendova kakve možemo vidjeti u zapadnoj Europi. U Belgiji je trend second handa počeo puno ranije pa je i samo tržište razvijenije.

‘Mislim i da tamo postoji veća strukturalna podrška poduzetnicima i na lokalnoj razini. Ekološke i socijalno osviještene inicijative puno lakše dobiju poticaje. Mislim da u Hrvatskoj o tome tek počinjemo razmišljati, nadam se i kada je ekonomska strana u pitanju, ocijenila je Lavrenčić.

Studenti vole prodavati staru robu prije ljeta: zarade od 200 do 10 tisuća eura

Kada je riječ o ekonomskoj strani, poduzetnica Dijana Dražetić se njome već bavi otkako je 2019. godine pokrenula platformu Restyloh. Inače je iz IT industrije, neke od zabrinjavajućih činjenica o neekološkoj strani modne industrije te činjenice da svatko od nas ima obilje nekorištene robe u ormaru potaknule su je da pokrene web stranicu koja ‘slično kao Instagram’, povezuje ljudi koji žele prodavati tekstil. Predstavljen kao ‘hrvatska verzija Vinteda’, Restyloh bilježi povećanje korisnika u posljednjim mjesecima otkako je platforma Vinted stigla u Hrvatsku. Broj korisnika nije htjela otkriti, ali je navela da im raspon dobi seže od 18 do 45 godina. Kod mlađe, ekipe, navodi, studenti često vole prodavati svoju robu po ljeti, prije odlaska na more. Kako naša sugovornica ističe, neki mogu ‘zaraditi i 13. plaću’.

‘Trenutno ništa ne naplaćujemo korisnicima i Restyloh je u ovoj ranoj fazi potpuno besplatan za korištenje jer želimo ustupiti prostor što većem broju ljudi, da isprobaju ovakvo iskustvo. Povremeno šaljemo ankete korisnicima te nam ljudi koji su prodavali otkrivaju svoje zarade. Ovisi od osobe do osobe, neki prodavaju sve iz ormara pa zarade znaju biti od 200 do čak 10 tisuća eura’, otkrila nam je Dražetić kako razmjena stare odjeće nije samo ekološki korisna već može donijeti i ekonomske benefite.

Dodala je da trenutno većina korisnika tamo ide prodavati svoju staru odjeću, ali stranica privlači i ljude koji su pravi ‘modni connoisseuri’ u potrazi za vintage odjećom i komadima robe iz zanimljivih povijesnih razdoblja. Uz rabljenu odjeću, na Restylu se mogu naći različiti oblici održive mode. Od dizajnova koji umjesto sintetike koriste organske materijale, kao i recycle (stari materijali koji se se razlože u sirovinu i ponovno koriste za novi tekstil) i upcycle obuću (pretvaranje starog materijala u novu obuću, bez njenog razlaganja u sirovinu već se radi sa već gotovim proizvodom koji se izmjeni, daje mu se drukčija svrha od izvorne).

Moramo se trgnuti: Ovogodišnje resurse smo potrošili 24. srpnja

Neki komadi odjeće su u boljem ili lošijem stanju, ali na Restylu se naglasi koliko su stvari na prodaji oštećene, te Dražetić pomaže korisnicima najbolje predstaviti svoj proizvod te oštećenja koji bi se morali popraviti. Ljudi znaju i namjerno uzimati oštećenu robu pa je onda poprave, bilo sami ili uz pomoć krojača ili kožara.

Glavni cilj, kaže nam osnivačica Restlyla je potaknuti ljude koji su u potrazi za novom odjećom da neovisno koji komad odjeće traže, prvo pogledaju postoji li na njihovoj stranici. Ako ih baš tu nema, da tek onda idu u kupnju novih proizvoda. Među jednim od najvećih motiva zašto je krenula u cijelu ovu priču je ‘Oveshoot day‘, odnosno dan u godini kada čovječanstvo potroši sve prirodne resurse za tu godinu te ju planet ne stigne obnoviti na vrijeme pa se potrošnja ‘prebaci’ na resurse koji su namijenjeni za iduću godinu. U 2025. godini, svi resursi za ovu godinu su se potrošili do 24. srpnja.

‘Znanstvenici s MIT-a su izračunali (u svojoj studiji 1970. godine, op.a) da ćemo ovim tempom potrošnje dovesti resurse planete do neobnovljivosti do 2040-ih. To je pred vratima i meni je to jedna od najstrašnijih činjenica. To znači da će zrak biti trajno kontaminiran, neće biti opcije da se pročisti jer jednostavno neće biti obnovljivo. To je jedan od razloga zašto bi se svi morali trgnuti’, upozorila je Dražetić podsjećajući da je modna industrija veliki zagađivač.

‘Kreativnost je urođeni impuls’

Pošto je tema razgovora bila moda, obje naše sugovornice su se predstavile u zanimljivim modnim kombinacijama, kojima dokazuju da i stara roba ne samo može izgledati veličanstveno, već im omogućuje i da pokažu svoju kreativnost. Modni aktivist nije poput aktivizma za radnička, ljudska prava ili tipičnih ekoaktivista koji izlaze na prosvjede i ulice, objašnjava nam Tena. Umjesto toga, upravo kroz odjeću koju nosi, cilj joj je na vlastitom primjeru pokazati da održiva moda nije jedan stil.

‘Inače nisam osoba koja je okrenuta medijskoj pažnji i nekim velikim stvarima. Kada kupim nešto u second handu, to znači da neću kupovati ili ću barem manje kupovati u dućanima brze mode. Time se automatski odupirem dominantnom sustavu, investiram u drukčiju ekonomiju i ponašanje. Također, moj aktivizam je i pričanje o ljudima, o njihovim navikama te vidim da ljudi jednostavno ne znaju odakle nam odjeća dolazi, moda zna biti jako netransparentna. Volim na taj način radi na kulturološkoj promjeni, umjesto na momentima koji će možda biti zanimljivi svega 24 sata’, objasnila nam je Tena na koji način se bavi modnim aktivizmom.

Dodaje kako ljude second handu, prema njenom iskustvu zna privući i znatiželja prema povijesti, ali i to da je second hand roba jeftinija od nove odjeće. No, uz to, mogućnost kreativnosti, poigravanja s robnim komadima i materijalima na način koji se ne može s novom krpicom, isto igra veliku ulogu.

‘Kreativnost je ljudima urođeni impuls, snažna, vrlo iracionalna potreba. Do te mjere da smo spremni stvarno mukotrpno raditi da bi živjeli u lijepim domovima, voziti lijepe aute. Funkcionalne, želje, auto, stan je lako ostvariti. Ali ako želiš lijepi auto, lijepi stan, moraš se naraditi. jeftinu torbu je lako kupiti, ali onu koju, želiš, koja u tvom mozgu izaziva satisfakciju. Zato se kaže d znanosti i inženjerstva živimo, ali od umjetnosti živimo. Zato su second hand platforme savršen odgovor da to nahranimo, jer jednostavno se zasitiš neke estetike’, naglasila je Dijana kako nam second hand omogućuje da dodamo svoju osobnost u ono što nosimo.

Europska unija radi na regulacijama protiv modnih industrija: Secondhandovci imaju svoja očekivanja

Kao i svako pitanje koje se tiče ekologije i zaštite okoliša, tako je i modna industrija postala fokus europske politike koja 2050. godine želi stvoriti kružno gospodarstvo koje će raditi manje štete okolišu. Konkretno, Europska komisija je u ožujku 2022. godine predstavila strategiju kojom će tekstil postati dugotrajniji, lakše će se popraviti, biti ponovno upotrebljiv i moći reciklirati.

Također, Europski parlament je u rujnu ove godine odobrio pravila koje obvezuju Eu članice na uspostavljanje programa u kojima će proizvođači odjeće, odjevnih dodataka, šešira, obuće, pokrivača, posteljine, zavjesa, čak i madraca snositi troškove skupljanja, razvrstavanja i recikliranja svojih proizvoda. Također, EU će od 2026. godine zabraniti uništavanje ‘neprodane odjeće, obuće i odjevnih dodataka’, a velika poduzeća će morati prijaviti broj odbačenih neprodanih tekstilnih proizvoda uz navedene razloge zašto je to odbacivanje bilo potrebno.

‘Najviše želim vidjeti da se odgovornost prebacuje na firme i biznise jer je to njihov sistem. Želim da imaju veću odgovornost, a da ja kao korisnik moram manje razmišljati. Drugo, želim više podrške inicijativama, kreativnim ljudima i biznisima koji potiču sporu modu. Treće, jednostavno da mi bude jednako lako otići i u trgovinu brze mode, kao i u second hand trgovinu’, istaknula je Lavrenčić tri stvari iz svoje aktivističke perspektive koje želi vidjeti u europskim regulacijama koje će zahvatiti i Hrvatsku.

Sa svoje poduzetničke perspektive, time se slaže i Dijana, uz male dodatke koji udaraju na prvu liniju koji vidi potrošač.

‘U shopping centre bi stavila mandatorij od minimalno 30 posto održivih proizvoda u svim kategorijama: hrana, piće, moda. Tako je već u nekim državama koje imaju puno stabilniju ekonomiju, manje uvoze od zemalja koje imaju visoki uvoz. Uvoz znači da velika količina novca izlazi van. Voljela bi i da medijski prostor bude jeftiniji za brendove koji ispunjavaju kriterije održivosti poput preko 40 posto lokalne proizvodnje i koriste organske materijale. To bi bilo dobro ne samo za planetu, nego i za nas. Volimo svoju domovinu i volimo se nazivati patriotskim narodom, a najbolji način da volimo svoju domovinu je da čuvamo radna mjesta i male proizvođače’, zaključila je mlada hrvatska poduzetnica, osnivačica Restyla.

Objava Second hand je dobar za okoliš, budžet i kreativnost: Kod nas neki na staroj robi zarade i 13. plaću pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Što ne kupovati

Većina stručnjaka za održivu modu slaže se da je bolje izbjegavati sintetička vlakna na bazi nafte koja nisu biorazgradiva i poznata su po niskoj kvaliteti. ‘Najgori prekršitelji su sintetički poliester i akril’, kaže za Guardian Bianca Alleyne, osnivačica platforme Sustainably Influenced. ‘Oboje ispuštaju mikroplastiku i imaju ogroman ugljični otisak.’

Što kupovati

Potražite prirodna vlakna poput lana, organskog pamuka i vune, s priznatim certifikatima kao što je GOTS (Global Organic Textile Standard). ‘Pomalo sam opsjednuta radom s pamukom i svime što možete s njim napraviti’, kaže Natalie Hasseck, kreativna direktorica brenda Rise & Fall. ‘Možete ga učiniti suvremenim i gotovo arhitektonskim, ili laganim, mekim i nježnim.’

Alleyne je obožavateljica lana, jedne od tkanina s najmanjim ekološkim opterećenjem jer se proizvodi od lana koji ne zahtijeva pesticide, minimalnu količinu vode, može rasti u lošem tlu te postaje mekši i ugodniji za nošenje s godinama. Također vrijedi obratiti pažnju na brendirane polusintetičke viskozne tkanine poput Tencela i EcoVero, koje zahtijevaju manje ugljika i vode za proizvodnju od obične viskoze. U međuvremenu, Circulose se proizvodi koristeći 100 posto recikliranog tekstilnog otpada od pamuka.

Što je problem s poliesterom?

Procjenjuje se da je 57 posto svih vlakana proizvedenih globalno poliester. Jeftin je i oponaša skuplje tkanine. No što je toliko loše kod tog sveprisutnog vlakna? ‘Iz perspektive nositelja, poliester ne diše’, kaže Alleyne. ‘Zadržava toplinu i znoj, što odjeću može učiniti neugodnom.’

Poliester se stvara od nafte, što znači da ima ogroman utjecaj na okoliš te ispušta mikroplastiku pri svakom pranju. ‘Da bi se ekstrahirao i transformirao u vlakno, mora proći kroz izuzetno kemijski opterećen proces, od predenja do bojenja’, kaže Leigh Morris, konzultantica za održivost i razvoj proizvoda koja radi u modi i maloprodaji već više od 20 godina. ‘Poliester treba stotine godina da se razgradi, cijelo vrijeme ispuštajući toksine i kemikalije u tlo.’

Kako prepoznati crvene zastavice

‘Ako je nešto prodavano kao prirodno vlakno, provjerite etiketu za održavanje kako biste vidjeli je li pomiješano s plastičnim sintetičkim vlaknima (poliester, najlon, akril). Ovo je uobičajena taktika kod high street brendova i brze mode kako bi se postigao ‘izgled’ dok se smanjuje cijena sirovina radi maksimiziranja profita’, kaže Morris, dodajući da je miješanje plastičnih vlakana uz marketing prirodnog elementa oblik greenwashinga.

U međuvremenu, Hasseck upozorava potrošače da pripaze na bilo što što zvuči predobro da bi bilo istinito, poput ‘veganske kože’ koja je zapravo poliuretan ili ‘eko’ poliester. ‘Brendovi zbunjuju kupce navodeći ih da misle kako ‘veganska koža’ znači korak naprijed ili održiviji izbor, dok je u stvarnosti često samo plastika pod drugim imenom. Greenwashing obožava takve zvučne nazive.’

Jesu li mješavine vlakana ikada prihvatljive?

Miješanje vlakana može učiniti odjevni predmet dugotrajnijim, ali općenito govoreći, miješanje sintetičkih vlakana s prirodnima – na primjer, polikotona – čini ih gotovo nemogućim za odvajanje i recikliranje ili kompostiranje na kraju životnog vijeka odjeće. ‘Vidjet ćete nešto što se prodaje kao ‘svilena polo majica’ koja ima 15 posto svile, 40 posto pamuka, a ostatak je elastin. Luksuzni brendovi često koriste mješavine, ali etiketiraju i cijene svoje proizvode kao da su čisti’, kaže Hasseck.

Poliester je lako pomiješati. ‘To ostavlja maloprodaji značajnu priliku za maksimiziranje profita miješanjem s drugim skupljim vlaknima ili potpunom zamjenom’, kaže Morris. ‘Iako ovo može zvučati kao zdrav razum iz poslovne perspektive, zapravo vam se prodaje inferioran proizvod, a utjecaj na okoliš je ogroman.’

Pazite na pletenu robu

Jeste li primijetili da pletena odjeća nije uvijek od vune? Trgovci zamjenjuju vunu sintetikom radi smanjenja troškova. ‘Brendovi će obrazložiti da se to radi kako bi cijene odjeće bile financijski pristupačne koliko je moguće, ali pravi razlog je maksimiziranje profita – vidimo ove zamjene čak i kod proizvoda koji koštaju više od 200 eura’, kaže Morris.

‘Vuna je prirodno prozračna, regulira tjelesnu temperaturu i nevjerojatno je izdržljiva, s antibakterijskim i hipoalergenim svojstvima, dok je ujedno biorazgradiva. Prebacivanje na sintetiku eliminira sve ove koristi.’ Dobra prirodna veganska alternativa vuni je pleteni pamuk.

Objava Kupujete ‘eko’ odjeću? Ove tkanine nisu ono što mislite – izbjegavajte ih pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Naprotiv, zbog miješanih materijala i nedostatka standardiziranih deklaracija, velik dio prikupljene odjeće ne može se reciklirati. Bez sustavne promjene – u vidu boljeg označavanja proizvoda, ulaganja u postrojenja za oporabu i jasnih propisa – takve inicijative ostaju ograničenog dosega. Osim toga, ljudske navike i tržišni trendovi mogu poništiti male pomake naprijed.

Na primjeru Velike Britanije (za koju imamo analize), uvođenje naplate vrećica za jednokratnu uporabu 2015. smanjilo je njihovu upotrebu, ali se potrošnja plastike nedavno opet povećala otkako je procvjetala online kupnja i dostava hrane, gdje svaki paket donosi novu ambalažu. Ova potraga za praktičnošću pokazuje da potrošači, ako im sustav ne olakša održivo ponašanje, često posustanu. Ukratko, prelazak s linearnog na kružni model zahtijeva opsežne promjene u sustavu i ponašanju, a izolirane mjere neće biti dovoljne, piše Andrea Milat za Hinu.

Paradoks ‘održive’ mode: više recikliranja, veća potrošnja?

Modna industrija predstavlja studiju slučaja koja zorno prikazuje izazove kružne ekonomije. Moda je poznata kao jedan od najvećih zagađivača na svijetu (odmah iza energetskog sektora): troši oko 20 posto svjetske vode, emitira oko 1,7 milijardi tona CO2 godišnje (oko deset posto globalnih emisija) i stvara 92 milijuna tona otpada godišnje. Istovremeno, manje od jedan posto te goleme količine otpada završi reciklirano u novu odjeću.

Suočena s kritikama, modna industrija posljednjih godina eksperimentira s raznim “održivim” inovacijama: od platformi za iznajmljivanje odjeće i poticanja kupnje iz druge ruke, preko recikliranja vlakna u vlakno (“fiber-to-fiber“) koje stara vlakna pretvara u novu pređu, pa do primjene AI alata koji optimiziraju krojenje i sortiranje tekstila za recikliranje. Na papiru, ove mjere zvuče kao win-win rješenja – manje otpada, manje novih sirovina i manji ekološki otisak. No, znanstvenici upozoravaju na paradoksalan efekt: ove inovacije bi mogle nenamjerno pogoršati utjecaj na okoliš.

U nedavnoj studiji istraživači su utvrdili da kružne inovacije, osobito u tekstilnoj industriji, mogu pokrenuti takozvani “rebound efekt” – situaciju u kojoj se, zbog prividno “zelenijih” proizvoda, proizvodnja i potrošnja odjeće zapravo povećaju, poništavajući dobitke za okoliš. Taj povratni efekt nastaje kada povećana učinkovitost i niži troškovi proizvodnje učine proizvod jeftinijim ili ekološki prihvatljivijim naizgled, što primamljuje potrošače da kupuju više. Fenomen nije nov: britanski ekonomist William Stanley Jevons još 1865. primijetio je da poboljšanje učinkovitosti parnih strojeva dovodi do veće ukupne potrošnje ugljena, umjesto uštede.

Postoji li uopće ‘zelena’ moda?

Slična logika danas vrijedi i za “zelenu” modu – reciklirana odjeća reklamirana kao eko-proizvod može potaknuti ljude da pojačano kupuju, a ako se tvrtke zbog toga šire na nova tržišta, negativni utjecaji se umnožavaju i brišu većinu ekološke koristi recikliranja. Novo istraživanje prvi je put kvantificiralo taj efekt u globalnoj tekstilnoj industriji.

Rezultati su zabrinjavajući: izmjeren je prosječni “efekt odskoka” od čak 1,6 na globalnoj razini. To praktično znači da svako poboljšanje održivosti od jedan posto prati povećanje proizvodnje nove odjeće od oko 0,6 posto. Umjesto da inovacije smanje pritisak na planet, one ga u prosjeku dodatno povećavaju – riječ je o scenariju u kojem dobre namjere rezultiraju još gorim ishodom po okoliš.

Važno je naglasiti da problem nije u samoj ideji kružne ekonomije, već u načinu primjene. Globalna potražnja za tekstilom neumoljivo raste – predviđa se porast sa 124 milijuna tona novih tekstila (2023.) na 160 milijuna tona do 2030. – što znači da su recikliranje i ponovna upotreba nužni. No, bez dodatnih mjera prateće inovacije bi mogle nehotice ubrzati prekomjernu potrošnju umjesto da je obuzdaju. Drugim riječima, kružna rješenja sama po sebi nisu dovoljna – u trenutnom sustavu mogu postati dio problema.

Upozorenja i rješenja

Potreban je sustavni zaokret. Znanstvenici upozoravaju da strategije kružne ekonomije moraju biti popraćene širim, sustavnim promjenama, kako bi se spriječile negativne posljedice. Nikako ne predlažu odustajanje od kružne ekonomije u modi, već uvođenje zaštitnih mjera koje će osigurati da inovacije doista donesu korist okolišu.

Istraživanje sugerira nekoliko ključnih poluga za preokret trenda: Ekonomske mjere (porezi i poticaji): U modelima istraživača učinkovitim se pokazao tzv. Pigouov porez – namet na aktivnosti koje štete okolišu. Primjerice, deset posto učinkovitije recikliranje (npr. uvođenje boljih tehnologija poput naprednog sortiranja tekstila ili recikliranja vlakana) zahtijevalo bi barem 1,25 posto poreza na proizvodnju odjeće da se spriječi puni rebound efekt, dok bi porez od oko 2,5 posto vratio povećanu potrošnju na podnošljive okvire.

Uz poreze, tu su i tradicionalni alati: ograničenja proizvodnje (kvote za nove odjevne komade), poticaji za dulji vijek proizvoda (npr. subvencioniranje popravaka, dulja jamstva) te mjere koje potiču doista umjerenu potrošnju umjesto pukog zamjenjivanja jedne vrste robe drugom.

Politike moraju biti usklađene globalno, ali i osjetljive na lokalne ekonomske realnosti. Primjerice, naglo kočenje “brze mode” u zemljama poput Bangladeša, gdje tekstil čini preko 80 posto izvoza i zapošljava milijune ljudi, moglo bi ugroziti egzistencije. Istovremeno, potražnja iz bogatih zemalja za jeftinom odjećom održava taj sustav. Rješenja zato moraju balansirati globalne ekološke ciljeve s lokalnim socijalno-ekonomskim potrebama – npr. uvođenjem pravednih tranzicijskih mjera za radnike i industrije koje će biti pogođene zaokretom.

Popravljati odjeću i izbjegavati pretjeranu kupovinu

U sektoru mode, znanstvenici predlažu kampanje koje promoviraju popravljanje odjeće i smanjenje pretjerane kupovine, uz politike koje usmjeravaju potrošače prema održivijim navikama. Ovdje je ključno obrazovanje i osvješćivanje – da “održiva moda” ne bude samo marketinški trik koji potiče daljnju kupnju, nego dio šireg kulturnog pomaka prema odgovornijoj potrošnji. Dobra je vijest da se prvi koraci već događaju.

Francuska je nedavno uvela “fond za popravak” koji sufinancira popravke odjeće, kako bi građanima popravci postali isplativiji od kupnje nove robe. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Europi i Australiji djeluje program WRAP (Program za otpad i resurse) koji kroz javna-privatna partnerstva smanjuje otpad u modnom sektoru. Paralelno, inicijative poput Better Cotton, Cascale ili globalnog Fashion Pacta uključuju mnoge velike modne brendove u pomak prema održivijoj proizvodnji i opskrbnom lancu.

Takvi primjeri pokazuju da, uz odgovarajuću potporu, pozitivne promjene mogu zaživjeti u praksi. No, oni mogu postati sistemskima i globalnima tek kada se počne podrazumijevati da klima i okoliš imaju prioritet nad profitom.

Objava Koliko se prikupljene odjeće reciklira; znanstvenici o paradoksu ‘održive’ mode pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Jedanaest od ovih ljekovitih centara upisano je na UNESCO-ov popis svjetske baštine, uključujući Bath u Velikoj Britaniji, Baden Baden u Njemačkoj i Vichy u Francuskoj, piše Euronews.

No rastuće temperature, poplave i suša uskoro bi mogle ugroziti prirodne izvore koji su stvorili ova vruća odredišta.

Suočeni sa sve toplijim planetom, veliki lječilišni gradovi Europe pridružuju se programu Očuvanja naslijeđa društva National Geographic kako bi zaštitili svoju baštinu od opasnosti povezanih s klimom.

Dobit će pristup novim alatima, tehničkoj obuci i mreži partnera kako bi postali otporniji na klimatske promjene – i proširili ove strategije diljem Europe.

Klimatske promjene prijete velikim europskim toplicama

Europski prirodni izvori iznjedrili su poznate lječilišne gradove na kontinentu i katalizirali europski fenomen lječilišta u 18. i 19. stoljeću, objašnjava Naomi O’Toole, komunikacijska koordinatorica za The Great Spa Towns of Europe.

Ali klimatske promjene su velika prijetnja.

‘Rastuće temperature, poplave i suše mogu utjecati na točke izbijanja proljeća i stope protoka vode’, kaže ona, ‘ali još nema dovoljno podataka koji bi nam pomogli da shvatimo kako točno.’

Utjecaj se, međutim, već osjeća jer su gradovi s toplicama sve više pogođeni poplavama, uključujući austrijski Baden bei Wien 2024. i Spa u Belgiji 2021.

Grad Bath u Ujedinjenom Kraljevstvu privremeno je zatvorio svoje Cleveland Pools zbog štete pretrpljene od opetovanih poplava. Izgrađeni su da izdrže predviđene poplave jednom u svakih 100 godina, ali su poplavljivali svake godine u posljednje tri godine.

Rezultat je potencijalni gubitak vrijedne baštine i ekonomski unosnih turističkih atrakcija.

‘Mjesta baštine ne samo da nas nadahnjuju svojom ljepotom’, kaže izvršna direktorica Preserving Legacies i istraživačica National Geographica Victoria Herrmann.

‘Za zajednice diljem svijeta, baština je temelj lokalnih gospodarstava kroz kulturni turizam, obrtništvo i baštinske poljoprivredne sustave.’

Kulturna putovanja čine 40 posto cjelokupnog turizma na globalnoj razini i doprinijela su 9,1 posto globalnom BDP-u 2023. godine, čineći kulturu ‘ne samo stupom identiteta, već i ključnim izvorom ekonomskog uzdržavanja’.

‘Unatoč jasnoj važnosti kulturne baštine za otpornost zajednice i ekonomsko zdravlje, nedostaju ulaganja i uključivanje baštine u napore za otpornost’, dodaje Herrmann. ‘Ovaj nedostatak kulture u klimatskim akcijama je pogrešan i opasan.’

Europska kupališta pridružuju se programu zaštite klime

11 velikih lječilišnih gradova Europe pridružuje se programu za jačanje djelovanja protiv utjecaja klime na mjesta baštine.

Predvođen Herrmannom, projekt Preserving Legacies ima za cilj ‘vizualizirati kako klimatske promjene mogu utjecati na mjesta prirodne i kulturne baštine diljem svijeta’.

Program je usredotočen na osnaživanje lokalnih zajednica da razviju vještine klimatske akcije, alate i rješenja za zaštitu svojih mjesta.

Započinje obukom lokalnih čelnika o vrijednostima baštine, klimatskim znanostima i modeliranju, procjeni rizika i strategijama prilagodbe.

‘Opremljeni tim znanjem, čelnici vode svoje zajednice kroz procjenu klimatskih rizika, identificirajući jedinstvene lokalne izazove i prilike’, kaže Herrmann.

‘Uz rigoroznu obuku i znanstveno utemeljenu procjenu, zajednice su konačno osnažene resursima i tehničkom pomoći za provedbu mjera prilagodbe koje čuvaju njihovu baštinu i osiguravaju otpornu budućnost.’

Kustosi iz četiri od 11 topličkih gradova predstavljat će kolektiv i podijeliti uvide koje su stekli sa svojim kolegama diljem Europe.

‘Očuvanje naslijeđa omogućit će nam da otpornost na klimu ugradimo izravno u naš Plan upravljanja imovinom za 2027., osiguravajući da su naši izvanredni kulturni krajolici i izvori termalne vode zaštićeni za buduće generacije’, kaže Chiara Ronchini, glavna tajnica The Great Spa Towns of Europe.

Dugoročni cilj je stvoriti model za druga odredišta diljem Europe koja trpe slične posljedice klimatskih promjena.

Objava Poznate europske toplice bore se s klimatskim promjenama: Nedostaju ulaganja i uključivanje baštine pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

‘Bila sam u prostoriji kada je [bivši izvršni direktor] Marco Bizzarri najavio da Gucci više neće koristiti životinjsko krzno u svojim kolekcijama, i sjetite se kakav je to bio nevjerojatan pomak za talijanski luksuzni brend gdje je krzno bilo tako prevladavajući materijal. Ali tema umjetnog krzna također je tako nezgodna.’

Radclyffe-Thomas dodaje da je, otkako su dizajnerske kuće odlučile zabraniti pravo krzno u svojim kolekcijama, tržište umjetnog krzna evoluiralo od ranih dana ‘zabavnog’ krzna – niske cijene, često u jarkim bojama koje nisu pokušavale imitirati pravo – do nove razine kvalitete na kojoj većina potrošača ne bi znala razliku između pravog i lažnog.

Proizvodnja tkanina na bazi fosilnih goriva nastavlja rasti na globalnoj razini, a poliester je najčešći, na koji otpada 57% ukupne proizvodnje vlakana. Čak je i odjeća izrađena od recikliranog poliestera problematična jer model nije kružnog oblika. Velika većina napravljena je od plastičnih boca – a ne od starog tekstila – što znači da se ne može ponovno reciklirati i najvjerojatnije će u jednom trenutku završiti na odlagalištu, piše BBC.

Jedan od načina da se umjetno krzno zadrži izvan odlagališta – ili da se odgodi njegovo konačno odredište – jest zadržati ga u opticaju. U iznajmljivaču odjeće By Rotation najam kaputa od umjetnog krzna i vune u porastu je. Londonska marka Charlotte Simone – čije su kapute od umjetnog krzna nosile Taylor Swift, Dua Lipa i Madonna – treća je najiznajmljivanija marka među kaputima i jaknama.

‘Kvalitetnije, dobro izrađeno umjetno krzno, posebno onih dizajnerskih marki, obično traje dulje, što znači da je vjerojatnije da će biti proslijeđeno, preprodano ili iznajmljeno, a ne odbačeno’, kaže za BBC osnivačica i izvršna direktorica tvrtke By Rotation, Eshita Kabra-Davies.

Očekuje se da će globalno tržište rabljene odjeće dosegnuti 367 milijardi dolara do 2029., s rekordnim brojem kupaca koji su kupili već voljenu odjeću 2024. Ove godine, otkako su prikazane kolekcije jesen/zima 2025.-26., potraga za pravim i umjetnim krznom naglo je porasla na platformama za iznajmljivanje i u online trgovcima.

Mijenjanje ukusa

Holly Watkins, vlasnica vintage butika One Scoop Store u sjevernom Londonu, kaže da je u posljednjih nekoliko godina vidjela značajan pomak od prodaje pravog krzna prema lažnim alternativama, kao odgovor na promjenu ukusa i zahtjeva svojih kupaca.

‘Prodajem pravo krzno samo ako je super-poseban vintage komad kojem ne mogu reći ne, ili ako ima odvojivi ovratnik ili rub’, kaže ona za BBC.

‘Osobno, nemam problema sa starim (pravim) krznom – bolje mu je produžiti život nego ga poslati na odlagalište. Imam veći problem s poliesterom, jer se nikad ne biološki razgradi.’

Čini se da generacija Z predvodi oživljavanje vintage krzna. Madison Avenue Furs, najveći kupac rabljenog krzna u SAD-u, izvješćuje o značajnom porastu prodaje, posebice rabljenih komada.

‘Vidjeli smo studente kako dolaze kupiti krzno, što nismo vidjeli godinama’, kaže za BBC Larry Cowit, vlasnik Madison Avenue Furs.

‘Starinska krzna protiv novih krzna zabrinjavala su mnoge mlađe kupce i – etički – bili su zadovoljni starinskim.’

Kupci kupuju vintage krzna posvuda, kaže Cowit, uključujući krzno od nerca, lisice i dabra u prevelikim siluetama – od Christian Diora, Fendija, Oscara de la Rente, Prade i YSL-a. ‘Jednom kada ove marke dođu, nestanu prilično brzo.’

Na modnim pistama na tjednima mode većina krzna bila je umjetna, iako je među naslovima Pariškog tjedna mode bila bunda od nerca izrađena od pravog vintage krzna Gabriela Hearsta, dizajnerske etikete koja se pozicionira kao ‘luksuz sa savjesti’.

Borci za prava životinja ne prihvaćaju starinski argument. ‘Bez obzira na to kada je šteta učinjena, vintage krzno ostaje odjeća izrađena od kože bespotrebno ubijene i zatvorene životinje’, kaže Emma Håkansson, osnivačica Collective Fashion Justice. ‘To je trajni simbol ljudske nadmoći nad drugim životinjama i to ne bismo trebali prihvatiti u 21. stoljeću kada imamo bezbroj drugih opcija bez iskorištavanja životinja, ubijanja divljih životinja ili uzgoja u tvornicama.’

Među novom generacijom alternativa krznu izrađenom od fosilnih goriva i pravoj životinjskoj koži je Savian, krzno 100% biljnog podrijetla od koprive, lana i konoplje potječe iz Europe i proizvodi se u Italiji. Razvijena od strane tvrtke za znanost o materijalima BioFluff, Savian je lansirala Stella McCartney u obliku kaputa s parangalom tijekom COP28 u studenom 2023., a kasnije ga je 2024. upotrijebio danski modni brend Ganni za izradu kolekcije torbi za Tjedan mode u Kopenhagenu.

‘Radimo s nekoliko modnih marki na luksuznim, suvremenim i pristupačnim tržištima kako bismo razvili materijale koji su prilagođeni njihovim potrebama’, kaže suosnivač BioFluffa Roni Gamzon za BBC, dodajući da cijena ostaje izazov za povećanje usvajanja materijala nove generacije. ‘Toliko se marki oslanjalo na jeftine sintetičke materijale koji se masovno proizvode na Dalekom istoku, što nam onemogućuje natjecanje isključivo cijenom.’

BioFluff je dio La Maison des Startups, programa LVMH-a koji pomaže ubrzati implementaciju novih rješenja unutar portfelja brendova, koji uključuje Louis Vuitton, Christian Dior, Fendi i Céline. Suprotno tome, LVMH također pomaže u financiranju Međunarodne federacije krzna, plaćajući 300.000 eura (318.000 dolara) za članstvo u Furmarku, globalnom sustavu certifikacije i sljedivosti pravog krzna.

Argument da sintetičko krzno ima veći utjecaj na okoliš od pravog krzna doveden je u pitanje znanstvenom studijom iz 2013. godine, koja je usporedila utjecaj bundi od prirodnog krzna nerca i bundi od umjetnog krzna i otkrila da proizvodnja prirodnog krzna nerca ima najveći utjecaj na klimu. Kada se ova studija uzme u obzir zajedno s dvije druge činjenice – oko 100 milijuna životinja se ubije zbog krzna i više od 100 milijardi odjevnih predmeta proizvede se globalno svake godine (pri čemu 65% završi na odlagalištu u roku od 12 mjeseci) – je li proizvodnja nove krznene odjeće ikada opravdana?

Cowit, koja nastavlja prodavati i nova i starinska krzna, vjeruje da je na kupcima da donesu odluku, dok Radclyffe-Thomas kaže da su njezina stajališta protiv pravog krzna dovedena u pitanje kada je radila u SAD-u i upoznala ljude za koje su lov i hvatanje u zamke bili dio njihove tradicije.

‘Za mnoge autohtone kulture, krzno i ​​životinjske kože dio su kulturnog nasljeđa koje se koristi za ceremonijalnu i svakodnevnu nošnju, i mislim da postoji argument za poštivanje toga’, kaže ona, prije nego što se prisjeti svojih ranih studentskih dana kada je tehnike šivanja učila od jednog krznara. ‘Ti tečajevi su mi donijeli stvarnost o broju životinja ubijenih radi odjeće i prilično zacementirali moje osobno stajalište: nikada nisam razmišljao o kupnji pravog krzna.’

Objava Krzno se vratilo u modu; traži se pravo i umjetno, a pojavila se i jedno novo pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Istraživači se nadaju da će njihova otkrića imati značajne koristi za ozelenjavanje industrije.

Europljani godišnje odbace 12 kilograma odjeće po osobi

Modna industrija jedan je od sektora koji najviše zagađuje okoliš i može uzrokovati do 10 posto globalnih emisija stakleničkih plinova, piše Euronews.

U Švedskoj je više od 90 posto utjecaja odjeće na klimu povezano s kupnjom novoproizvedenih proizvoda.

Prethodno istraživanje koje je proveo Chalmers pokazalo je da proizvodnja novih odjevnih predmeta čini 70 posto utjecaja Šveđana na klimu tijekom njihova životnog ciklusa.

U Europskoj uniji godišnje se odbaci sedam milijuna tona odjeće – oko 16 kilograma po osobi.

U SAD-u prosječni Amerikanac proizvede 37 kilograma tekstilnog otpada svake godine.

Istraživači koji stoje iza nove studije vjeruju da postoji veliki potencijal za dobrobit za okoliš kroz smanjenu kupnju odjeće i proširenu upotrebu postojeće odjeće – osobito ako se to može učiniti bez dodatnih putovanja automobilom za potrošače.

Tvrtke za iznajmljivanje odjeće održiva su alternativa brzoj modi

Istraživači s Chalmers University of Technology, University of Borås i istraživačkog instituta Rise ispitali su uspjeh alternativnih, održivijih poslovnih modela za industriju odjeće u svojoj novoj studiji.

‘Mnogi ljudi u ormaru imaju odjeću koja se rijetko ili nikad ne koristi. Iznajmljivanje odjeće može produljiti korištenje svakog odjevnog predmeta i tako pridonijeti održivijoj potrošnji’, kaže Frida Lind, profesorica na Chalmersu i jedna od istraživačica iz studije.

Istraživači su analizirali devet švedskih tvrtki koje su ili pokušale i nisu uspjele, ili su u procesu stvaranja održive tvrtke za iznajmljivanje odjeće.

Studija je identificirala tri glavna poslovna modela za iznajmljivanje odjeće.

Model članstva omogućuje klijentima da postanu članovi i potom posuđuju odjeću na određeno vrijeme, slično knjižnici.

Kod modela pretplate kupci plaćaju mjesečnu naknadu za najam određenog broja odjevnih predmeta. Ti su startupi radili na povećanju operacija i privlačenju rizičnog kapitala.

Prema modelu pojedinačnog najma, tvrtke daju posebne vrste odjeće za iznajmljivanje, često u kombinaciji s drugom opremom, kao što je odjeća za van u kombinaciji sa skijaškom opremom.

Zašto tvrtke za iznajmljivanje odjeće imaju financijskih poteškoća

Istraživači su intervjuirali osnivače, menadžere i druge ključne ljude iz svake tvrtke o njihovom poslovnom uspjehu.

‘Ono što nas je pogodilo je da im se činilo tako teško učiniti svoj posao profitabilnim. Nekoliko ih je moralo prekinuti svoja ulaganja iz raznih razloga’, kaže Lind.

Istraživači su primijetili da, iako postoji voljna baza kupaca za iznajmljivanje odjeće na ovaj način, postoji nekoliko drugih izazova koji su otežavali tvrtkama postizanje profitabilnosti.

‘Iznajmljivanje odjeće uključuje mnoge korake u kojima treba rukovati svakim odjevnim predmetom i pregledati ga prije nego što se može ponovno iznajmiti, što zahtijeva vrijeme’, kaže Lind.

‘Tvrtke su se također borile s visokim troškovima skladištenja, logistike i pranja rublja. Posebno za modele pretplate, također je bilo poteškoća u dobivanju rizičnog kapitala kako bi financijski preživjeli u prvoj fazi izgradnje tvrtke.’

Niche odjevni predmeti najbolje odgovaraju tvrtkama za iznajmljivanje

Istraživači su otkrili da su neki poslovni modeli funkcionirali bolje od drugih. Tvrtke koje su se fokusirale na određeno tržište, kao što je odjeća za van, bile su uspješnije i održivije.

‘Čini se da su pronašli svoju nišu i uvidjeli da postoji određena potreba koju je kupac spreman platiti svaki put kada treba upotrijebiti tu vrstu odjeće’, kaže Lind.

Istraživači su također ispitali kako su tvrtke stvorile vrijednost u suradnji s različitim dionicima i zaključili da su određene suradnje bile posebno vrijedne.

‘Tvrtke za iznajmljivanje koje su blisko surađivale s proizvođačima i dobavljačima odjeće, poput dizajnera s profilom održivosti, imale su velike koristi od ovoga jer su mogle brzo dobiti povratne informacije o tome koje su vrste odjeće najpopularnije’, kaže ona.

‘Također su dobili vrijedne informacije o kvaliteti odjevnih predmeta, na primjer postoji li nešto što se često lomi.’

Lind naglašava da su sve inicijative koje mogu doprinijeti tranziciji održivosti važne, čak i ako neke od tvrtki i usluga u studiji nisu preživjele.

U najmanju ruku, pomažu promijeniti stavove o potrošnji odjeće i povećavaju znanje o tome što može, a što ne funkcionira.

‘Naša studija može biti važan doprinos tranziciji održivosti modne industrije jer pokazuje mogućnosti novih poslovnih modela u ovoj industriji’, kaže Lind.

‘Nadamo se da može utjecati na donositelje odluka kojima je potrebna osnova za uspostavljanje poticaja i financijske motivacije za održiviju modnu industriju.’

Objava Pronašli su svoju nišu, kako posluju tvrtke za iznajmljivanje odjeće pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Da nije baš tako posvjedočit će milijuni dokumenata u kojim uvjetima živimo, kako se uništava priroda, okoliš, zrak, vode, no, ne mareći za te podatke svijet zapravo sam kopa jamu u koju će upasti. Ili nosi križ na kojemu će biti razapet.

Svijet je prvi puta došao u determinirajuću situaciju, da ovisi sam o sebi. Kako će se ponašati tako će mu priroda uzvratiti.

‘Globalni autodestruktivci’

Pa, kada se zapodjene tema o ekologiji i osjeti kod sugovornika poruga, nezainteresiranost ili otpor prema nužnim promjenama koje moraju početi od svakoga od nas, neka vam bude jasno da ste u komunikaciji s – neprijateljem čovječanstva. Rekli bi najbolji psihijatri: ”Razgovarate s globalnim autodestruktivcem”.

Sjećamo se šoka i iznenađenja u sportskim krugovima, pa i šire, kada su tvrtke koje proizvode sportsku opremu objelodanile da će se posvetiti krojenju i izradi sportskih artikala, majica, trenirki, čarapa, gaćica i svega ostaloga isključivo od- recikliranih materijala.

Ta tada tek rođena inicijativa bila je u javnosti dobrano ismijana. No, razloga za smijeh uopće nije bilo. Bio je to potez za čestitanje, kasnije smo vidjeli da je svojom provokativnošću zaživio i okrenuo sportsku modu – naopačke. Onako kako i treba stajati.

Samo probajte zamisliti, na godišnjoj razini, koliko se proizvede i pusti u opticaj majica, tenisica, trenirki na svjetsko tržište. Roba se proizvodi za sve, od vrhunskih profesionalaca do posljednjih amatera.

Održivost prije svega

Proizvođači danas koriste reciklirane materijale za izradu održivih nogometnih majica, što je poslovni narativ za koji se očekuje da će se nastaviti i u budućnosti.

Najznačajniji problemi u industriji sportske odjeće uključuju nepoštenu radnu praksu, zagađenje okoliša, povećano korištenje prirodnih resursa i rasipnu proizvodnju. Proizvođači se pozivaju da slijede održivije proizvodne i poslovne prakse i poduzimaju korake za rješavanje ovih problema.

Ukratko, da pojednostavnimo i pojasnimo. Danas vodeće svjetske tvrtke u proizvodnji sportske odjeće i obuće (Adidas, Puma, Nike, Macron…), koriste reciklirane materijale u najvećem dijelu svoje produktivnosti. Primjerice, reciklirani poliester postao je revolucionarni materijal koji se širi poput plime u izradi sportske odjeće.

Reciklirani poliester izrađuje se od starih plastičnih boca, preusmjeravajući otpad s odlagališta i smanjujući potražnju za izvornim materijalima. Za ilustraciju, Ujedinjeni narodi procjenjuju da svake godine čovječanstvo proizvede oko 400 milijuna tona plastičnog otpada. Sve što se spriječi da završi na odlagalištima dobra je stvar. U to ulazi i reciklirani poliester iz kojega se rade dresovi.

Prigodom izrade takve odjeće automatski se provodi energetski učinkovita proizvodnja, niže su emisije CO2, manja upotreba vode, kao i manje zagađenje vode. Reciklirani poliester je izdržljiv, lak je za njegu, brzo se suši, prozračan je i mek. Posjeduje odlike ultravioletne zaštite i otpornosti.

Dakle, dresovi od recikliranih materijala nisu ni najmanje pomodarstvo ili dio hit mode, oni su doslovce postali ultimativni način proizvodnje sportske odjeće u našoj želji da čuvamo planet. Koliko god to stereotipno zvuči.

Milijuni, deseci milijuna, stotine milijuna dresova, milijarde dresova i majica. Ne trebate maštati, samo računajte, koje su to energetske, prirodne i sveopće uštede.

U kojim dresovima igra Hrvatska? Da ne radimo reklamu, proizvođača znate (Nike), a dresovi su također izrađeni od recikliranog poliestera. I oni koji su na igračima i oni koji su u službenim trgovinama, namijenjeni navijačima.

Objava Transformacija otpada: Kako stare boce postaju moderni sportski dresovi pojavila se prvi puta na NO PLANET B.

Glitter završi posvuda: u okolišu kao i na tepihu.

Dok su neki znanstvenici pozvali na potpunu zabranu, novo istraživanje pod vodstvom Australije pronašlo je svjetlucavu zamjenu za celulozu koja bi mogla biti sigurnija za tlo, piše The Guradian.

Istraživači Sveučilišta u Melbourneu testirali su učinke konvencionalnih svjetlucavih glitera i glitera na bazi celuloze u različitim koncentracijama – 10, 100 i 1000 mg glittera/kg tla – na zdravlje sićušnih životinja u tlu zvanih proljetorepi.

Rad, objavljen u časopisu Chemosphere, otkrio je da kada je konvencionalno svjetlucanje napravljeno od plastike i metala bilo prisutno u tlu u količini od 1000 mg/kg, proljetni repovi dali su 61% manje potomaka u usporedbi s kontrolnim uzorkom tla nakon 28 dana.

Svjetlucanje i zdravlje

Nije bilo toksičnih učinaka na reprodukciju proljetnog repa ni pri jednoj koncentraciji svjetlucave celuloze.

Koautorica i ekotoksikologinja Sveučilišta u Melbourneu, izvanredna prof. Suzie Reichman, rekla je da rezultati naglašavaju potencijalne rizike koje mikroplastika poput svjetlucanja predstavlja za zdravlje tla.

‘Svi znamo da je plastika veliki problem u našim oceanima’, rekla je. ‘Ali ono čega mnogi ljudi nisu svjesni jest da u našem tlu zapravo ima više onečišćenja plastikom, a to potencijalno ima jednako velik utjecaj.’

Opruge su sićušni organizmi koji gmižu u tlu i pomažu u održavanju njegovog zdravlja jedući raspadajuće materijale i gljivice, objasnila je. Ako, kao što je eksperiment pokazao, plastično svjetlucanje utječe na njihovo zdravlje i reprodukciju (i drugih organizama koji žive u tlu), to bi zauzvrat moglo utjecati na rast zdravih biljaka.

Neplastični gliter napravljen od nanokristala celuloze razvili su istraživači s britanskog Sveučilišta Cambridge. Sjajna prašina proizvedena je od tankih slojeva celuloze, vrste šećera koja se prirodno nalazi u pamuku i drvetu, koji su zatim razbijeni u sitne kristalne strukture.

Na temelju rezultata, Reichman je rekla da je svjetlucanje od celuloze vjerojatno sigurnije, napominjući da su u tijeku daljnja istraživanja o njegovim učincima na vodeni okoliš.

Dr. Cassandra Rauert, koja istražuje izloženost ljudi i okoliša mikroplastici na Sveučilištu Queensland i nije bila uključena u svjetlucavi papir, rekla je da je mikroplastika poput svjetlucanja ‘sveprisutna’.

‘Oni su u tlu, oni su u vodi, oni su u zraku’, rekla je.

Mikroplastika i kemikalije koje sadrži izazivaju zabrinutost za zdravlje, budući da bi se mogle razbiti u mnogo manje dijelove i prijeći biološke barijere u našim tijelima – iako implikacije još uvijek nisu poznate.

‘Na primjer, ako ih pojedemo, onda mogu kroz naš želudac ući u krv. Ili ako ih udahnemo, mogli bi proći kroz puteve i pluća u krv i zatim cirkulirati tijelom.’

Budući da je svjetlucanje značajan izvor mikroplastike, Rauert je rekla: ‘Ako postoji alternativa, trebali bismo je koristiti.’

Objava Gliteri dobili alternativu: Znanstvenici pronašli svjetlucavu zamjenu bolju za okoliš pojavila se prvi puta na NO PLANET B.