Krijesnice nestaju diljem Europe, ali postoji tračak nade

‘Prije desetak godina brojali smo ih i po 200 svake sezone, a prošlog ljeta jedva pedeset’, kaže Peter Bright, umirovljeni profesor prirodoslovlja i voditelj večernjih šetnji. ‘Ove svjetiljke noći postaju sve rjeđe, kao da im je ponestalo snage.’

Britanski entomolog Tim Gardiner potvrđuje taj trend. U pokrajini Essex populacija zajedničke vrste krijesnice Lampyris noctiluca pada 3,5 posto godišnje. I dok su se nekad ljetne noći sjajile od tisuća svjetala, danas su ta svjetla gotovo u potpunosti utihnula, piše Guardian.

Tihe žrtve klimatskih promjena

Krijesnice su bioluminiscentni kornjaši, a od oko 2.200 poznatih vrsta u svijetu, 65 ih živi u Europi. U Velikoj Britaniji nalaze se dvije, dok Italija ima čak sedamnaest vrsta. Ipak, i ondje brojke brzo padaju.

Prema podacima Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN), pet europskih vrsta krijesnica već je ugroženo, dvije su ozbiljno ugrožene, a zajednička europska vrsta nalazi se na popisu “gotovo ugroženih”. U Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj situacija je slična, ali precizni podaci često nedostaju – krijesnice su noćne i povučene, teško ih je pratiti.

Znanstvenici upozoravaju da se njihovo propadanje uklapa u širu sliku: prema globalnoj studiji iz 2019., više od 40 posto svih kukaca na svijetu bilježi pad populacije.

Opasnosti koje im prijete

Krijesnice su iznimno osjetljive na promjene okoliša. Njihove ličinke hrane se puževima i puževima golaćima, ali toplija i suša ljeta dovode do nestanka te hrane. Budući da ženke krijesnica ne mogu letjeti, vezane su za vrlo uska područja, pa gubitak staništa – poput isušivanja jaraka, nestanka živica i preoravanja livada – znači i nestanak cijele populacije.

No, jedan od najvećih neprijatelja krijesnica jest svjetlosno onečišćenje. Umjetna svjetla zbunjuju mužjake, odvlače ih od zelenog sjaja ženki i prekidaju proces parenja. ‘Ulične lampe su im prava prijetnja’, kaže britanski prirodoslovac John Tyler, koji ih proučava već desetljećima.

Slični problemi bilježe se diljem Europe. U Italiji poljoprivredni pritisak u dolini rijeke Po i sjevernim Apeninima smanjuje njihovu brojnost, dok u Španjolskoj napuštanje malih voćnjaka i gubitak navodnjavanja onemogućuju razvoj puževa, glavne hrane za ličinke krijesnica.

Ljudi koji gase svjetla

Unatoč svemu, postoje i primjeri nade. U Lombardiji je fizičar i stručnjak za svjetlosno onečišćenje Fabio Falchi odlučio djelovati. U svome vrtu ugasio je nepotrebnu rasvjetu, ugradio senzore pokreta i dopustio da trava slobodno raste.

‘Svaki svibanj naš travnjak oživi od stotina svjetlećih točkica. Predivno ih je gledati, a i naš mačak ih obožava’, kaže uz osmijeh.

U Velikoj Britaniji ekolog Pete Cooper pokušava učiniti korak više – uzgojiti krijesnice u zatočeništvu i ponovno ih naseliti u prirodu. U suradnji s organizacijama Restore i Wildwood Trust, planira ih vratiti u Nosterfield Nature Reserve u Yorkshireu, gdje nisu viđene desetljećima.

‘To nije jednostavno’, priznaje Cooper. ‘Ne znamo ni koje je stanište idealno. Možete ih pustiti u prirodu, a da se nikad ne udomaće.’ Znanstvenici upozoravaju da reintrodukcija nema smisla dok se ne utvrdi razlog njihova nestanka – inače bi se povijest samo ponovila.

Kada ljubav prema svjetlu spašava prirodu

Najuspješnije priče ipak dolaze s lokalne razine. U selu Binasco pokraj Milana, skupina volontera je početkom 1990-ih počela uređivati zapušteno zemljište između autoceste i sportskog igrališta. Nakon nekoliko godina, krijesnice su se vratile.

‘Shvatili smo da da bismo ih zaštitili, moramo ih prvo učiniti voljenima’, kaže Ruggero Rognoni iz lokalne udruge. Organizirali su noćne šetnje za djecu i roditelje, koje su ubrzo postale tradicija i potaknule zajednicu na brigu o prirodi.

Danas se slične šetnje održavaju diljem Europe. U britanskom Somersetu, dok sove huču nad poljima, djeca i roditelji traže posljednje ženke krijesnica koje sjaje pri tlu. ‘Nevjerojatno je. Nikad ih prije nisam vidjela’, kaže 48-godišnja Amanda Bennett, držeći jednu na dlanu.

Nada u povratak svjetlosti

Krijesnice su nekoć bile svakodnevni prizor u toplim ljetnim noćima. Danas su simbol upozorenja – mali svjetleći podsjetnik na to koliko su osjetljivi naši ekosustavi.

Prirodoslovac John Horne, koji ih proučava više od dva desetljeća, ipak vjeruje da nije sve izgubljeno: ‘Jedna ženka polaže i do 150 jaja. Ako im damo šansu, opet će zasjati.’